– Ništa nije bilo lipše vidit od duboke i upravčene brazde u oranju kad se obazreš iza sebe. Onda pomiluješ Zekana i primakneš mu pregršće zobi na onu miru u zobnici, a konj zarže, ne mišajuć, k’o čovik. Zadovoljno počineš na međi, istreseš zemlju iz opanaka i saviješ cigar duvana, a toplo ti pri srcu.

Tako je Jure započinjao razgovore za blagdanskih okupljanja. Njegov sin Ivan, odvjetnik u Zagrebu, volio je slušati očeve priče. Oba su znali cijeniti te male – velike trenutke. Kao da izgovara oporuku, govorio bi otac odmarajući dušu u sinovim očima.

– Mene nije zapalo ići u školu, već sosve malo. Moro sam za ovcom pa na rad u Crnu Goru, s trin’est godina. Znao sam sva slova izviđenja, ali mi bilo teško vrcom pročitat. Račun mi bio lakši, ritko bi se privario u sabiranju. Uvik mi je najteže bilo odredit šta je livo, a šta desno.

Ivanov znatiželjni pogled i blago tapšanje po ramenima, otvoriše put Jurinoj priči.

– Nikad nas ni’ko nije ni učio to livo-desno. Bilo je ajde brdu ili strmu; goni ovce u buru ili u jugovinu. Ako bi išli u grad, kreni prema Jakišiću, a ako ćemo sridom u Imacki, okreni prema Pecukiću. Desna ruka se spominjala samo dok su nas učili prikrstit se. To sam ja dobro s’vato iako sam livoruk. Znao sam i da je srce na livoj strani, a duša mi uvik bila na desno, zanovetno je to.

Ivanov smijeh i blagi pogled ohrabriše Juru i on nastavi svoju zanimljivu priču dok se Ivan divio načinu izlaganja. Mogao je on slušati ove jednostavne ljude satima, smatrajući ih virtuozima pričanja.

– Kad bi digod tribalo odredit livo – desno, ja se pođem krstit, i čim ruka na čelo, znam kud ću. Smeo bi se samo kad bi mi ruke bile zauzete. Mrd tamo, mrd amo, i ovariso bi kud triba. Eto ti, moj Ivane, more veliki čovik nekad bit neznaniji od malog diteta, samo što ne će priznat.

I dobro sam se ja nosio s tim sve do jednog dana kad smo dizali krov neke velike kuće u Njemačkoj. Ja i rodijak mi Ivić nosili gredu iznad glave, a kapa Hans nam dirigiro. I po đavlu, ja išo prvi, a kapa viknu „rechts“, razumim ja rič, links – rechts, livo – desno, ali ne znam kud ću skrenut. Pogleda naprid i malo me ošamuti visina. Čujem kako galame – desno, a ja se smeo. Stopa – dukat. Mislim se, skinut ću gredu i naslonit je na rame dok se duišem di je desno, zama’nut ću rukom „u ime Oca“ i znat ću, ali ??

Utom greda skliznu i pravac na nogu poslovođi Hansu. Zaskomli on, a ja „ko tužan, ko žalostan – ja oboje“.  Pao ja na kolina i izuvam Hansa, vidim smirilo ga po napletu i zgulilo kožu??  Pomažu ljudi, šta će? Donose ladnu vodu, kvase nogu, vrtimo se svi. Ne da se meni progovorit, poplašio se, a znam reć  „oprosti“, ma mrsko mi, njemački mi nije iš’o, ponešto bi’ smandrljo zamuku.

Taman se Hans pošutio kad mu priđe rodijak Ivić i poče priču o meni. Svi mi razumimo kad on govori kako ja ne znam odredit to livo – desno. Čudimo se što mu je tribalo pričat moju sramotu, a znamo kako smo ga jedva primili u kolonu baš zbog rodstva sa mnom? Njem se oči sjaje dok se prsi prid Švabom, koda traži zasluženu povišicu. Čujemo i Hansa kako spominje „škart Mann!“ Razumimo.

Mislim se ja kako Hans ima pravo, ali mi žao na Ivića. Onda se sitim tetke Šime kako je poručivala da ga primimo zbog dice, pa priđem priko svega. Znam ja ljude koji se cili život naslanjaju na tuđe ljudstvo, koda je nji’ovo.

Ali, kum Manje ne prišuti, već čim Hans odšepeta, priđe Iviću i nako ostojećke, nakrivi glavu pa mu sočno odbrusi:

– Sad te đav’ odnio! Kako ti se ne da šutit kad ne znaš pametno?

Pokunjio se Ivić, pokupi ono svog alata i pobiže. Sutradan koda ništa nije bilo? Sve se meni umiljava, a i ja, vidim, nemam se s kim zanosit pa ne spominjem ništa.

Onda dođe i ti, Ivane, sa studentskom cedulom radit, a Hans te zabegenisa. Vidio si kako je svaki dan dovodio onog svog sina, menđušara, k tebi. ‘Tio je on da se vas dvojica družite, da njegov vidi kako ti radiš na mišalici, a učiš visoku školu? Ali momak nije mario za rad, odnilo ga na drugu stranu, bio i slaba života, blidunjav i upali’ očiju. A železarije na njem, bilo je dva kila, što u nosu, što u ušima. Lančine vise niz kožne ‘lače, duboke čizmetine, pravo čudan. ‘Tio je Hans od njeg napravit čovika, ma nije išlo?

Onda jednom doleti Ivić k meni, jedva mi dočeka reći:

– Znaš li kako je kapa Hans reko za tvog Ivana da je „prva klasa“.

– Eto, velim ja – od škarta do prve klase? Vala Bogu koji je dao!

– To je moj rod, meine Familia, kažem ja Hansu! – ponosno će Ivić udarajuć se u prsa, a ja – šutim.

Iva Bagarić/Tomislavcity