U ljudsku prirodu je utkana težnja prema ljepoti. Ona se jednostavno voli i prija ljudskom duhu. Oduvijek su lijepe žene privlačile pozornost, iako mudrost starijih kako „pamet kraljuje, snaga klade valja, a ljepota bude i prođe“, ima svoje opravdanje. Perkan je svojedobno govorio da lipo čeljade ima i lipšu narav te kako se iz pogleda vidi svačija duša. Dodao bi kao usput: „Krsti se onog kom je se taško zasmijat.“ Sve to nije prijalo njegovoj ženi jer je pogledom „sikla“, naručito kad se ne bi spazila.
Uz lijep izgled cijenila se i lijepa pjesma pa se u mjestu znalo i govorilo o vrsnim pjevačima spominjući se poznate izreke „Nije svakom dano pivati kroz selo.“ Dakako, izreka je imala svoje metaforično značenje, ali je vrijedila i u doslovnom.
– Nije svakog isto ni zapalo – prigovorila bi Perkanova žena pa oživjela sjećanja:
– Kad bi Janja vaktile zapivala, prođu te ježurine. Ne zna se ili je lipše pivala ili lipše izgledala. A pismu skloni u trenu, i svaka joj rič na mistu, pa ti reci da nekom nije više dano? – onda bi nastavila:
– Jednom na silo u našu kuću banuše momci iz drugog sela. Smijali se i šalili s curom, ali kad vidiše da ih cure vrlo ne begenišu, jedan zapiva:
„Sve vam cure male podebele – nemaš koga uzeti za žene“
Ne bi nam drago, ali nije bilo ljutnje. Tako se u silu pripivavalo. Onda Janja gurnu laktom prvu do sebe i započe pismu uzdignute glave:
„Naniđoše prikopoljske lole – ja mislila dičica iz škole“
Zasmijaše se momci i brzo odoše. Nisu ti ga više k nama povirili na silo.
U selu se posebno cijenila dobra pjevačica, gangašica, ali komentari nisu uvijek bili pohvalni. Oni su često više odraz osobnog stava prema dotičnoj osobi, nego stručna prosudba. To je tako ljudski.
Svi u selu su znali kako valjala Kate ne će nikoga lako pohvaliti, ukoliko nije u pitanju jača krvna veza ili posebni interes. Doduše izrekla bi nekad nešto lijepo o nekom tamo dalekom, koga nitko ne pozna. Njezina susjeda Mara znala joj je „ukove“ pa bi u Kate išla po zajam jedini dan kad bi bila vesela i susretljiva, a bio je to prvi dan po dolasku Katina muža iz Njemačke, već sutradan progovorila bi stara narav.
– Znaš li ti, Mare, da se nekim curom u Mostaru kupuju kaputi i čizmice na petu? Sve se radi s namirom da se udaju ove zime – započela bi zajedljivim tonom.
– Znam, moja Kate – Mara bi jedva dočekala pokazati svoju „ blagost“- i ti si svoju vodila u robne kuće „Razvitak“ i „’It“, kupovat joj čizmice, samo nije mogla nijedne zakopčat, jaki nogu, na mater. Dok je ona probala kapute, ti si prodavala sir iz mišine na „Tepi.“
Ljutnu se Kata na kumu pa će joj dreto:
– Drugo sam ja – onda će vrteći glavom – znaš li ti kom si duž?
– Znam, do zla da ti neću vratit, koliko mi prigovaraš. – odvrati Mara Kati u razgovoru koji bijaše pomalo grub, ali bez ljutnje.
Onog dana kad je djevojka Maruška zapjevala k’o jenga u kolu, usporedili su je s kletom Janjom, a i bile su rodice. Pjesma je bila upućena momku koji se udvarao dvjema curama u isto vrijeme. Maruška je zapjeva jasnim i umilnim glasom.
„Kolegice nije kruška lola – da je križam da ti dadem pola“
– Lipa pisma, još lipša divojka – začu se iz skupine radoznalih seoskih žena.
– Meni nije lipa– spremno će Kata- tankovijasta nekakva i duge glave.
Domalo se dozna čija je cura pa do Kate dođe glas da bi joj mogla biti nevista, Kata se uzmeškolji i zajampuri pa stade bliže kolu odmjeravajući djevojke iz susjednog sela. Sva se pretvorila u uho kad Maruška započe novu:
„Mene moja upitala dika – bi li pila vode sa Brišnika“
Pjesma izmami osmijehe i komentare, a bijaše ih svakojakih. Laktale su se žene, sašaptavale i zavidjele mladoj djevojci, što na lijepom glasu, što na lijepom stasu. Kata ovaj put iznenadi i zateče i samu sebe.
– Lipa cura, a pisma još lipša.
– Nisi tako govorila maloprije – šaljivo će joj Mara.
– ‘ Ko bi vakoj pismi i vakoj curi manu našo, dušu bi gubio.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
