Ugrijalo je. Ozelenio Gvozd ranije nego prije i najavio dolazak ranog proljeća u duvanjski kraj. A narod ko narod, uvijek ima zamjerku, i ružnom i lijepom vremenu.
Tako i strina Luca uživajući travanjsku toplinu, zaboravi zahvaliti Stvoritelju za godine što su joj dane, nego, po običaju, prigovara:
– Sve se prominulo! Nit je vrime ko vrime; nit su ljudi ko ljudi; nit su žene ko žene; nit su dica ko dica.
Tko zna misli li Luca tako? Možda joj je samo do malo razgovora i pažnje. A i Matiša, budući da su ga pritiskle godine, ima isti problem, samo znatno vedriji stav prema životu, pa će odgovoriti Luci.
– Sve je to, Luce, supriliku. Nikad našem svitu nije bilo lipše, a nikad nismo bili nezadovoljniji. Uvukla se u nas bolešćurina novog vrimena, samo žugeljamo. To je vražja pritrva. Tenta te da si uvik skaren.
Znao je Matiša svojom besidom unijeti vedrinu u uljuljano malodušje i zapaliti iskru topline što tinja u svima i jedva čeka gorjeti.
Živnu i Luca pa se poče prisjećati davne mladosti i minulih običaja.
– Nekad bi do Jurjeve cilo Duvanjsko polje bilo uzorano, sve se crnilo. Računalo se da je o Josipu najlipša sidba. Ne znam, Bože, ima li sad orišaka? Dica bi im se veselila ko cukricom. A volili su se i vucat na brani.
– Jašta su! – prisjeti se Matiša.
– Bio je to težački život. Oralo se ručno s konjim po desetak dana, sijalo se ručno iz bisaga, pa branalo, a žita nađi ko sad s jedne dobre njive. Tako vrime zapovidalo. Više se držalo do konja nego do čovika.
– Na svetog Juru bi išli u Vir i nosili praporce ili konjske bronze, oglavi; na blagosov, molilo se za konje i drugi ajvan. Kokad je se od tog živilo. – prisjećala se Luca.
– Na Jurjevu se ne bi radilo s iglom. Pripovidalo se da more naudit očinjem vidu, bila je i neka pismica „Na Jurjevu vezak započela,na Markovdan oči izgubila.“ Ko će znat ima li tu istine?
– Ih, di je istina? – Matiša će zamišljeno.
– Svit je virovo u ono što se govorilo, a govorilo se. Tako bi se narod zabavio. Znalo se i onda i sada da su dobre „Jurjevske kiše i Mioljske suše“, nije svit lud. Moj bi ćaća znao reći: “Ako na Markovdan pane kiše da skvasi volu rog – bit će godine“.
– E, ove godine ne pade ni kapi! – doda Luca ko iz topa pa se brzo pribra znajući da Matiša ne voli kukanje i prigovaranje.
– Ali, ne triba se plašit suše. Jakuće božja providnost?
– Ni u kiši blaga – ni u suši glada! – sjeti se Matiša stare mudrosti ne dajući vragu na volju da očajava.
Matišin optimizam i Lucino sjećanje učinili su njihov razgovor svrsishodnim i učinkovitim jer su skratili dan u ugodnom raspoloženju. Slušajući ih i nama se nameće lijepa spoznaja kako je duvanjski svit od davnina živio u suglasju s prirodom poštujući njezine zakonitosti. Taj sklad između čovjeka i prirode uvelike je ukorijenjen u živoj vjeri kao najvećoj snazi ljudi duvanjskog podneblja.
Iva Bagarić/Tomislavcity/OŠ fra Mijo Čuić
