U duvanjskom kraju se u minulim vremenima rabio izričaj „pivani momak“ kao metafora za kršna i uzorna mladića. Rijetki su nosili tu titulu, trebalo ju je zaslužiti i lijepim stasom i dobrim glasom. Jedan kojem je pripala bijaše Mandin Marko, poznat i po lijepom pjevanju što uđe u pjesmu.

„Nema kiše bez crna oblaka – ni pivanja bez Mandina Marka“

Uživao je Marko ugled u selu i zbog svoje radišnosti i „uštivnosti“ pa bi ga nevista Borčanka rado pohvalila pred seoskim djevojkama:

– Bože moj, blago ti se onoj koju zapane naš Marko. Bog ga dao čestita i eto ti. On meni i materi ne da za žrvanj, štiti nas kad god more. A nisam ga čula da je izustio ružnu rič.

Na tu Borčankinu priču Jeli bi srce jače zakucalo. Znala je ona da je priča upućena njoj. Znalo je i cijelo selo da se Marko i Jela vole, a Manda je veselo najavljivala novu nevistu za Božić, čekala ju je raširenih ruku govoreći:

– Kad je draga mom Marku, draga je i meni pa da je i ispod čerge.

Vjerojatno je ova izjava bila odraz Mandina zadovoljstva jer joj je Jela bila po volji.

Bila je to lijepa ljubavna priča kojoj se veselilo cijelo selo, ali…? Ali, dogodio se rat i Marko je otišao kamo ga srce zvalo, a Manda je zabrinuto osuđivala rat riječima:

– Ne bilo ga dabogda. – Onda bi joj glas zadrhtao i pregačom bi brzo obrisala suze. I Jela je plakala tih dana i s pastiricama po obroncima Midene pjevala:

„Duvno, Livno cure će vas kleti – momci ginu ko će i’ uzeti“

Viđali su Mandu tog ljeta kako često sama sjedi na „gromelji“ iznad sela i gleda u daljinu. Čuli su je i da moli i plačući spominje Marka. Potom bi došla u kuću i u tišini radila svoje poslove. Na spomen rata, ponavljala bi iste riječi:

– Ne bilo ga nikada. Nikom on nije donio dobra. Samo nas u brigu stavi, a ne daj Bože da nas i u crno zavije.

– Ne daj Bože, – s dubokim uzdahom bi izgovorila nevista Borčanka jer se i njezin Ile sprema za bratom, a ne spominjaše to Mandi, dosta joj brige za jednim sinom. Crne vijesti su stizale u selo, govorilo se o pogibiji mladića na bojištu. Djevojke zapjevaše još jednu tužnu:

– „Moli Gospe Boga za Hrvate – dosta i’ je poginulo za Te.“

Teška slutnja uvukla se u ženska srca. Povijala se nada kao vlati trave na vjetru. Molila je Manda u večernjoj molitvi za; mir u svitu, za svoje neprijatelje, za zaštitu od nepripravne i nasilne smrti, za upravitelje naroda i država, za „nevirnike i krivovirne“… A kad bi njezin Ivan malo negodovao na „priporuke“, Manda bi odlučno govorila:

– Samo Bog more donit mir ovom nemirnom svitu, i samo se za Njeg isplati umrit. Tako bi govorio i moj Marko, a vidiš kud ga mladost odnese, ko zna ‘oće li nam se i vratit?

Svi ukućani bi tada zašutjeli, riječi su bile suvišne. Zlo je divljalo i teško je bilo uzmaći mu. I Jela je tog božićnog Ivanjdana tužno zapjevala u kolu pred crkvom:

– „Mila majko kome ćeš me dati – ako mi se Garavi ne vrati.“

Suosjećale su s njom i plakale brojne duvanjske djevojke i nevjeste strepeći za svoje mladiće, braću, rođake koji ginu tamo negdje na bojišnici, iz čistog domoljublja koje će poslije biti okaljano.

 

Iva Bagarić/Tomislavcity/OŠ fra Mijo Čuić Bukovica