Život donesi lijepe i tužne trenutke, ali se rijetko isti dogode u jednom danu. Anki ih život tako donese.

Tog zimskog jutra, opremajući se za vjenčanje, osjećala je veliku sreću. Stavljala je posljednji put na glavu cursku kapu urešenu pletama i đerdane na vezenu košulju. Veselila se sutrašnjem danu kad će drugačije zavezati šudar i obznaniti svoj status udane žene.

Gorjela je od želje postati ženom, vidjelo se to u sjaju njezina pogleda i rumenilu što bi joj udarilo u obraze pri pogledu na voljenog mladića Danu.

Preplavila je ogromna sreća dok je držeći Daninu ruku na vjenčanju izgovarala: „Obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.“

Zagledana u Danu, onako naočitog, osjećala se blagoslovljenom.

Zapade te dobar momak! Sritna si! – reče joj majka kad se s njom pozdravljala na kućnom pragu – a i Dane je napravo Gospu pozdravio. Samo vam, Bože, sklada i ljubavi.

A, nu sad? Šta me snađe, majko moja? – sjedeći uz teško ozlijeđenog muža kojeg su polegli na njihov bračni krevet, Anka je razmišljala o minulom danu. Brišući suze pratila je Danine slabe izdisaje ne vjerujući da je ovo što se događa istina.

Srce joj se steže kad Jaga donese žutu voštanu svijeću i stavi je na njezino ruvo.

– Nek je naporuči – jedva izgovori kukajući i teturajući od tuge.

Počini, Anka, bit će kako Bog odredi – prozbori Blago tiho i izvede Jagu iz sobice.

Kad se zatvoriše vrata Ankine bračne sobe, ona opet brizne u plač, prigušen, jak i dubok plač kakav nije iskusila do sada.

– Dane moj, probudi se – otisnu joj se iz grudi tiha molba.

Nadnese se nad njega i oprezno mu dodirnu lice ispod bijele krpe natopljene nekakvom žutom tekućinom što je donese najmenica Janja iz svoje izbice.

Dane na trenutak otvori oči i Anka se ozari od probuđene nade. Preplavi je ljubav Danina pogleda skrivena u ranama i nemoći izudaranog tijela. Pronađe put do Ankina srca pa ona rupčićem obrisa suze i uzvrati Dani osmijeh zaljubljene žene:

Bog je milostiv, otvorio si oči! Ozdravit ćeš ti?

Dane ponovo utonu u mrtvilo, a Anka pohita na vrata:

– Otvorio je oči! – objavi veliku vijest i unese tračak veselja u zagušljivu i dimom ispunjenu sobu. Svi živnuše, Jaga tiho jeknu, Blago ustade s tronošca i proviri kroz prozor:

Dat će Bog, a i doktur bi tribo doć ako ga Ante nađe kod kuće. „Srića u nesrići“ pa nema smetova i pušanije.

Iščekujući doktora iz grada po kojeg je otišao Danin brat Ante, svatovi su sjedili uz ognjište i čekali. Tišina koja je parala prostor, na Ankinu vijest, ispuni se tihim žamorom. Probuđena nada otvori put razgovoru, priči kojom je ovaj narod blažio svoje dane, priči koja bi zamrla samo u iznimno teškim trenutcima kad bi išta osim tišine, bilo suvišno.

A kad riječ poteče, ona oslobađa, krijepi, odmara i kao melem pada na umorne misli i potiskuje crne slutnje što su se tog zimskog dana nadvile nad Plemića dom i nastanile u srcu mlade, neljubljene Anke.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Josip Mamić