Osobu određuje niz čimbenika; naslijeđe, odgoj, okruženje, a najviše ljubav, s njom se mogu popuniti sve praznine.
Najmenik Jozo i njegova Janja bili su lišeni roditeljske ljubavi, a stričevi su ih skoro razbaštinili. No, oboje su tražili i pronašli ljubav koja ih učini dobrim i plemenitim bićima.
– Providi mi Bog u ženi – volio bi se Jozo pohvaliti pred ljudima. Bilo je to neuobičajeno za to vrijeme i taj kraj.
– Blago onom ko se namiri na čeljade – Blago bi ga ohrabrio u razgovoru – Janja i je čestita, triba tražit naku ženu.
Skladni brak Plemića najmenika bio je zoran primjer dobrog služenja. Taj sklad polučio je i nesebičnu odanost gospodarima te zahvalnost za ukazano im povjerenja. Radeći na stajama priskrbili su i sebi malo stado.
– Svaka ovca koju su nam Plemići dali ko plaću, u proliće bi se obliznila – pričao je Jozo iskreno, ne ističući svoje zasluge, nego tuđu darežljivost i Božju providnost.
– Sve vam s blagosovom bilo! – često bi im rekao Blago dirnut njihovim poniznim služenjem.
Budući da su na staje često svraćali vojnici u ratu, a u poraću kojekakvi putnici namjernici, Jozo je dobro prepoznavao ljude i njihove namjere. Trudio se prema svima biti uljudan jer su mu gazde dali odriješene ruke:
– Svakoga ponudite ranom ako je gladan – pripomenuo bi Dane kad bi im donosio sol i petrulju.
Slijedio je Jozo te upute, samo se sklanjao od lokalnog lutalice Hakana koji je u ratu bio s partizanima, a poslije rata se povlačio po mjestu bez stalne adrese. O njemu su kružile ružne priče.
Hakan je ponekad svraćao na staje i ogorčen pričao kako je on sličan Plemića najmenicim jer nema nikoga svoga:
– Ne znam za oca, a majka me ostavila i otišla. Doduše, nisu me tjerali iz čerge, s njima sam lutao do rata. Onda su me partizani primili k sebi, trebao sam im za mutne poslove. Meni je ubit čoeka ko ništa?
– Misliš li na svoju dušu? – upita ga najmenica Janja spontano.
– Nemam ja dušu, Janje, u meni je pustoš i gorčina koju ljudi samo raspire kad mi se rugaju i preziru me. Nisam ja kriv što su me svi odbacili ko psa.
Sijevnulo bi nešto prijeteće u Hakanovim očima od čega bi sugovornik izgubio svaku volju za daljnjim razgovorom, ustuknuo bi pred oštrinom što se širila iz grubog glasa i mračnog pogleda.
– Bože moj, je li se za njega ikad iko prikrstio? – zapita se Janja poslije jednog susreta s nesretnikom.
– Hakan nije kršćena duša, Janje. Fali se kako ne viruje u Boga. Da viruje, ne bi bio nako jadan? – odgovori joj Jozo.
– Nas je naša teškoća dovela Bogu, a Hakana njegov jad upropasti, kokad u đavla zaima. Ajmo ga, Jozo, uključit u priporuke, u onaj očenaš za nevoljnike koji nisu upoznali Božju ljubav?
– Ne znam, Janje, nisam kael, ali poslušat ću te. Više će taj očenaš koristit nama, nego njemu. On je u zlu zaglibio. Ma, naša vira tako uči, molit i za svoje neprijatelje, i triba!
Iva Bagarić/Tomislavcity
