Svjetlost prve adventske svijeće unijela je tračak nade u lošim vijestima ispunjenu svakodnevicu. Iznova smo dobili priliku „prenuti se od sna“ i otvoriti prostor dobru, pronaći onaj izgubljeni osjećaj radosti što se rađa po usrdnoj molitvi.

Mara u došašću ustaje rano i prati svetu misu zornicu na televiziji dok Jure ostaje u krevetu do prvih jutarnjih vijesti. Kao i većina muškaraca tvrdit će kako je on veliki vjernik, bolji od drugih. Mara mu to ne će osporiti jer iz nje progovara odgoj po kojem se muškarci poštuju i uvažavaju. Tako ona njeguje bračnu ljubav. Zna ona kako se vjera zrcali na svačijem licu, a očituje u djelima, ne treba ju posebno isticati.

Prve nedjelje u došašću Mara je upalila prvu adventsku svijeću govoreći:

– Evo, dolazi nam nada!

Ugodno iznenađen Jure upitnim pogledom poprati Maru i drhtavim glasom prozbori:

Kad će krenuti? Dobro je uranila ove godine.

– Ne mislim na našu Nadu, tako se zove prva svića u došašću, Jure.

Vidno razočaran, Jure odmahne rukom:

– Ne znam šta bi’ reko, Mare! Lipi su vinčići i lampice, svitluca di god pogledaš, ali nigdi onog veselja što smo ga imali kad ničeg od ovoga nije bilo. Uvukla se neka tmana u čovika, ne znam čim bi se mogla rastrati.

– I ne uvukla se, moj Jure? – Mara smireno započne obrazlagati:

Po cile dane buljiš u televizor, a vijesti – Bože oslobodi? Posto si ovisnik o novostima koje nisu dobre, stoga si uvik zamišljen i poplašen. A nekad nismo palili televizor do večernjeg dnevnika. Obdan se nije ništa ni slušalo, ni gledalo, nismo imali kad od posla. Krstili bi se prid oporom besidom i ispovidali za grišne riči. Sad smo popustili u svemu, ‘ranimo dušu svačim, a čudimo se što nas je obuzeo nemir?

– Ima ti ta mista – pomirljivo će Jure – postaneš sličan onom što slušaš i onom što jedeš, kažu ljudi. Svi smo se supriliku zaokružili i isto tako rastužili. Naprtili smo na leđa dosta onog što i ne tribamo nositi, ali – ajd’ rasprti?

– Probat ćemo zajedno – predloži Mara blago – ne ćemo puno gledat vijesti, niti pričat o bolešćurini. Ima drugi’ tema i na radiju i na televiziji. Vidit ćeš kako ćemo bit veseliji. I naša Nada je u došašću uvela to pravilo u svojoj kući. Zet se malo protivio, ali popustio. Ne da Nada već po svom, za dobro sviju. Ima i pravo.

Nada je uvik znala šta oće, a nije bila neznana, Bog je ne ubio! Dobro čuva naše običaje u tuđem svitu, pobožna je na mater, a širokogrudna na svog ćaću. Doduše, dosta troši na modu, ali ne zaboravlja ni potribne, svak je ositio njezinu ljubav, nije tisna-   Jure je s osmijehom pričao o najmlađoj kćeri.

– Ko je se nado da će Nada sa svojim makazom postat moćna žena? Bila vižlava i nepoćutna dok je bila curica – Marine oči zaiskriše pri sjećanju – meni su govorili da joj nadijem ime Neda. Bio je tada običaj davati ime Staka ili Neda kad bi posula dica, osobito ženska. Tada su žene rađale „kupus i dite“.  Svit bio neuk, bilo i praznovirja. Nisam ja dala Nedu, nego njoj, šestoj po redu, dala ime Nada. Dici se svidilo ime, nije bilo puno Nada, svega dvi u župi.

Iva Bagarić/Tomislavcity