Poraće je bilo čudno vrijeme u kojem su se ljudi dali lako zavesti. Budući da su interesi bili u pitanju, često su se donosile apsurdne odluke. Samo prokušane glave mogle su prozreti smišljene namjere.
Tog ljeta, kao i inače o Ilindanu, upeklo je sunce po Manduši, Paljkovcima, Tuku, Jabuci, Karevinama i Alaginim užima gdje Plemići imaju veliku livadu što je dijele s brojnim partenicima među kojima su i sumještani druge narodnosti i vjeroispovijesti. Nikada pri diobi nije bilo sukoba među tim ljudima, dapače. Prilazili bi jedni drugima, razmjenjivali pokoju riječ, pomagali u potrebi kad bi se prevrnula kola sijena prelazeći Jarugu. Ta, čovjek je čovjeku uvijek bio potreban.
Tog ljeta jedan od lokalnih pravoslavaca dobi neobičan zadatak od mjesnih vlasti, i bi mu drago zbog istog. Nije razumio pozadinu priče, ili se pravio da je ne razumi, ali jedva dočeka prići mladim Plemića udovicama noseći im dobru vijest.
– Meni su kazali da kažem vama, a vi prinesite ostalim udovicama po selu. Neka dođu u grad i posvidoče na sudu da su im ljudi stradali u partizanim, a ja i još jedan čovik ćemo im bit svidoci. Vlast vam je voljna dat novčanu naknadu i nestale upisat na ovu stranu, u partizane.
Obje osjetiše nekakvu nelagodu pomiješanu sa zadovoljstvom. Prijala im je vijest o novčanoj pomoći. Zahvale čovjeku i obećaju da će mu sutra donijeti odgovor. Učini im se kako su mogle odmah pristati:
– Ta dinar je svakom za nebo pijano – oraspoloži se Kata znajući kako će obradovati udovice koje žive u teškoj neimaštini.
Sudionici ovog susreta raziđoše se u dobrom raspoloženju. Muškarac je bio uvjeren kako je učinio dobro djelo pa pri odlasku reče srdačno:
– Mi smo svoji, tribamo se pomagat ko ljudi, a šta je bilo, bilo je i prošlo.
U predvečerje istog dana pred Blaginom kućom se okupilo dosta udovica, a i onih koje su se još nadale povratku muževa, nisu obukle crninu, a crno im se već pisalo.
– Čim svane, ja odo u grad. Vidite da ova nova država vodi brigu o nama. Veliko je imati dinar, a čovika svakako nema, Bog mu duši dao pokoj, ako je mrtav.
– Ako je živ pa neće kući? – javi se Maruša – bome ću ga ja prikrižit u knjigom. Nek dica imaju kruva. Nije se lako nosit s neimašćinim.
Te se večeri, poslije burne seoske rasprave, Blago obrati svojim nevistama:
– Vi ste vlasne donit odluku, ja ću vam samo reć jednu. Moji se sinovi nisu borili za ovu državu i ja od nje ne želim ništa. Bilo bi mi teško gledat da moji unuci primaju „ Judine škude“. Mogu oni živit od Plemića dobra i poštivat ćaćinu žrtvu.
– To je smišljena politika – oglasi se Ivan Poljičak oprezno – u našem mistu partizani su se mogli izbrojit na prste. Viša vlast kori ove naše u srezu za tako stanje, zato oni nazor pišu poginule da se njima dodvore. Đava je politika, prisvlači se po potribi, a nije nikad sve zlo na jednoj strani.
Dane i Ivan su s ovakvim tumačenjem potajno hodali kroz selo. Netko ih je razumio, a netko i nije, namjerno. No, kad dobra riječ zagospodari, isprazna se raspline kao sapunica.
– Ja nisam ni mislila ići na sud i krivo svidočit, volila bi da me nije – ponosno će Slava dok joj je jetrva šutjela. Obje su poslušale svekra Blagu, ali i srce im je tako govorilo.
Tog dana su ukućani postali svjesni tužne činjenice, Ante nema. Nema ga među mrtvima, a ni među živima, a viđen je na bleiburškim poljanama. Ostao je zvanično neoplakan i nepokopan, iako su i Slava i Jaga plakale potajno. Negdje duboko u srcu nisu nikad utrnule nadu u njegov povratak.
– Kad bi se znala istina pa kakva je god? – rekao bi Slavin otac želeći ju utješiti.
– Ne znam bi li mi bilo lakše ili teže? – priznala bi – ovako mi u danu bude i nade i tuge. Neka nade, s njom započnem dan.
Iva Bagarić/Tomislavcity
