I ovog Velikog petka moj narod će štovati Isusovu muku. Brojni će doći poljubiti Križ i pokloniti Mu se. Padom na koljena postat ćemo veći i bolji ljudi. A oni ranjiviji suobličit će se s Raspetim i tražiti utjehu. Bože, pogledaj na njih.
Braniteljska populacija posebno je osjetljiva ovih blagdanskih dana, ponajviše skupina zaboravljenih branitelja koji nisu ostvarili nikakva prava i životare na granici materijalne bijede. Oni su najzornija slika našega društva. Ovih Velikih dana šaptat će svoju molitvu Stvoritelju.
Dobro je prignuti koljena, potrebno nam je to. Na njima se osjećamo bolje. Molitva na koljenima je terapija bolja od ikakvih lijekova. Hvala Ti, što samo to iskusili, a oprosti nam što ćemo se u ovoj molitvi usporediti s Tobom. Nismo isti, ni blizu. Ti si sama dobrota, a mi smo slabi i jadni, i grešni. Ali, put nas zaboravljenih branitelja pun je križeva, zato Te u poniznosti molimo za potrebnu snagu.
Nije lako nositi na leđima teret rata; strahove, tjeskobe, nemire, nesanice, brojne traume, a pri tom ne imati nikakva primanja i preživljavati od pomoći dobrih ljudi, a ne od države za koju smo se borili. Gdje to ima?
Teško je ponos hrvatskog vojnika zamijeniti prijezirom, zaboravom i nezahvalnosti. Teško je prihvatiti propise po kojima, kažu, nismo ispunili potrebne uvjete. Teško je u braniteljskim udrugama slušati uljudne zaposlenike koji braniteljima uvjerljivo objasne kako su zakasnili, kako zasluge običnih branitelja i nisu velike, ne ulaze u zakonske propise i kako ovo i kako ono… I pošalju nas na drugu adresu, i tako iznova…
Cijeli naš poslijeratni put i je hodnja od „Pilata“ do „Heroda“ kroz svjetinu koja zagleda, osuđuje, pametuje. Vidjeli smo kako se dostojanstvo prodaje za „kesu srebrnika“ i kako se njima kupuju povlastice. A mi ih nismo imali. Vjerojatno bismo postupili isto.
Ne hvalimo se pred Tobom osobnim dostojanstvom, često je bilo poljuljano. Često prilike odrede postupke. Sve se gleda iz osobne perspektive i svatko misli kako je u pravu. Bože, zar se istina tako izgubila i utopila u moru apsurda i besmislica?
Naslušali smo se obećanja i hvalospjeva braniteljskoj populaciji. A iskusili smo suprotno- nebrigu, odbačenost, prazna obećanja i lažna nadanja. Često smo u svojoj frustriranosti reagirali netaktično, grubo, neuljuđeno. Boljela nas je nebriga onih koji su „zastupali“ naša prava, a ostvarivali samo osobna. Boli nas politički verbalizam koji ne rješava probleme branitelja i ne osigurava nam potrebiti minimum, dostojan ljudskog bića.
Ali, nešto smo i dobili? Dobili smo dijagnoze, dovoljne da nas onesposobe za rad, ali nedovoljne za braniteljsku ili bilo kakvu pomoć, mirovinu, kako je god nazvali jer smo živa bića i trebamo hranu i lijekove, ništa više i ne tražimo.
A onda, kad počnemo padati pod težinom križa, pojaviš se Ti. Pošalješ nam naše Veronike i Šimune, i pridignu nas, ohrabre i probude u nama dostojanstvo hrvatskog branitelja. To dostojanstvo nam vrati snagu kojom iznova prihvatimo križ bolesti, neimaštine, križ odbačenosti. Bude nam na trenutak drago što nismo u gomili koja se lakta, ulizuje, licemjerno laska, svjetini koja ide na skupa i daleka hodočašća tražeći Teba, a Ti si tu. U nama si, zaboravljen i prezren kakav si bio i u Jeruzalemu.
Hvala Ti za nadu koja po Tebi nije umrla u našim umornim srcima. Hvala za sve Šimune i Veronike koji hodaju oko nas i pružaju nam rubac. Hvala ti raspeti Isuse koji, unatoč nepravdi, moliš za svoje progonitelje. Po Tebi i naša patnja poprima smisao ukoliko ponizno prihvatimo svoj križ i donesemo ga do kraja.
Hvala Ti za lekciju čovjekoljublja, najvažniju zadaću koja se uči u poniznom prihvaćanju, iz ljubavi koja je oplemenila Svijet.
Iva Bagarić/Tomislavcity
