Na sve se ljudi naviknu pa i na rat, na uniforme, metalno znakovlje, na nove pozdrave. Čovjek je uistinu prilagodljiva vrsta, ta prihvaćanje je način preživljavanja.
Rat se s vremenom udomaći kao kakav nepozvan gost dajući sebi ulogu gospodara, bez imalo ustručavanja, ali se obični čovjek mora ustručavati za najobičniju odluku.
Majstor Iko se pravdao pred susjedima:
– Ja nisam u cvatu mladosti, ne priliči mi ići u vojsku od pune kuće dice, nji sedmero, jedno drugom do uva. Ja moram s ovi deset nokata dici donit kruva. Okastio sam opet put Dalmacije, doli uvik ima posla i zarade.
Tako je Iko na putu prema Dalmaciji koristio sva tri pozdrava bojeći se da ne pobrka boje, oznake i pokrete desne ruke koja ga je itekako slušala kad je bezličnom kamenu davala oblik. Eh, lako je s kamenom, ali s ljudima i uniformama, to je već druga priča.
– Kruva mi, umalo ne reko „smrt fašizmu“ kad Švabo stade isprid mene sa strojnicom. Eto, mogo sam zbog dvi riči zaglavit na kućnom pragu.
Pripovijedao je Iko svoje doživljaje pri povratku s rada. Iako je bio rat, ljudi su gradili i tražili majstore. Radnik je u svakom vremenu blagoslovljeno biće.
Predavši zaradu starom ćaći, Iko svojoj Luci povjeri nekoliko riječi o susretu s Antom Plemića. Pomalo je zazirao od seljana zbog tog susreta. Selo je već Antu izopćilo kao odmetnika od vjere dajući priliku najnižim porivima; na tuđoj slabosti hraniti osobnu taštinu.
– Ne bi bila sudac – započe izdaleka Luca sazvavši susjede pred svoju pojatu – moj Iko je donio Cviti glas iz Splita, od Ante. Rodila mu se curica. Slabunjava i sitničava, s valinkom na srcu?
– Stiglo ga! – graknu Kosina rodica – nije mi ni mrsko! Nek vidi kako je bit u teškoći.
Živnu i Genga na ovu vijest pa je komentira u svom stilu.
– „Jadan ti je i u grobu, nane – na kog suza divojačka pane“.
– „Nije ničija gorila do zore“ – sjeti se Milka narodne mudrosti pa je prisloni uz osobnu hrabrost:
– Mene nije stra ništa reći. Baš volim kad uzgorne štogod mlatne, neka. Da sam ja Bog, sve bi priljubnike i odmetnike ošinula poštenski, nek se usviste.
Milka je bila hirovite naravi. Susjede su je voljele slušati, često i poticati, ali bi se poslije njezinih izjava brzo razišle osjećajući prazninu i grižnju savjesti. Sve one su znale da osvetoljubivost nije njihov nauk.
– „Moš čoviče šta oćeš, ali ne ćeš dokle oćeš!“ – Milka začini kratko druženje i najavi novo po Ikinu povratku od Cvite.
Popodnevni sastanak na istom mjestu vodio se u blažem tonu. Iko je na Lucin upitan pogled, odgovorio sa samo nekoliko riječi:
– Cvita se rasplakala, a Kosa šuti i doji dite. Mali od naramka, neureko se.
Sveprisutna potreba za kakvom novosti rasplinu se pred spomenom Cvitinih suza. Tipično ženski, ali ispravno ljudski, žene lakše priznaju svoju nesavršenost:
– Bože moj, dobro ti i grišimo! – prizna Milka svoj grijeh kao kolektivni.
– Dobro grišite, a dobro i Boga molite! Di će se to sastat? – citira Genga poznatog im fratra i zapali iskru kršćanske ljubavi u naoko grubu zbilju. Potekoše s istih usana riječi kajanja i suosjećanja.
– Znate li vi kad je nešto s Božje strane? – upita Milka ne čekajući odgovore – ja znam, ositim. Sita bi se naplakala nad sobom!
Iva Bagarić/Tomislavcity
