Venka je ozarena lica gledala svoju bebu povijenu u tkane povoje i vunenom pelenom omotanu sitnu glavicu. Privila ju je na grudi dajući zadovoljštinu probuđenom majčinstvu, iako se tada i nije otvoreno iskazivalo. Zazirala je Venka i od vlastite majke koja je nježnost poimala kao „ pripleskasto“ ponašanje.

Tračak veselja u grubu zbilju donio je glas o Ivanovom skorom dolasku. Donijeli su ga Ivanovi roditelji, Bariša i Mara, s pismom što im ga fra Mijo protumači te, na Barišinu zamolbu, obeća krstiti Venkino dijete.

Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija

– Neka dite primi krst, a vinčanje more pričekat – utješno su zvučale Barišine riječi jer se dijete, po običaju, treći dan poslije poroda nosilo na krštenje da ne bi, ne daj Bože, umrlo nekršćeno. Nitko za tu prigodu nije pravio slavlje, popila bi se rakija, rijetko i kava.

– Malu će privatit nevista –  pojasni Jaga – da je pod vašim krovom, ne bi’ vam se mišala u kumstvo, ali vako?

Neka se dite krsti pa ko je god pridrži? – složi se Mara drhtavim glasom. Ganutljivo se prisjetila svoje djece, dva sina koji su umrli odmah poslije poroda, jedva su ih znamenovali.

– Kako će joj bit ime? – upita Mara Venku kao usput krijući suze što su poletjele iz oka.

– Tokalo bi je u babino – upade Jaga sliježući ramenima pa bržebolje pojasni – oću reć u prave babe! U moje ima ko nadit, ali srićom, još nemamo Jage, rađaju nam se muška dica – naglasi ponosno.

Nek su zdravo, i nek i’ ima – zadovoljno će Mara gledajući Venku upitno.

– Maloj ćemo nadit ime Marija – prozbori Venka nježno, ali odlučno.

To je bila njezina odluka donesena onog dana kad je, u strahu, ispovjedila svoj grijeh. Bojala se da će je svećenik prekoriti, da joj neće dati „odrišenje“, ali se prevarila. Stari fra Bono je ohrabri i lijepo posavjetova da se moli Mariji Pomoćnici. Venka je bila ustrajna u molitvi te odlučila, ako rodi žensko, nazvati je Marija. I ona je, kao i većina žena, priželjkivala sina kojem bi, drage volje, dala ime po muževoj želji, u njegovih.

– A da je bilo upisat Neda ili Staka, da vam ne bi posula ženska dica? –  Jaga pripomenu potiho.

– Mani se prikopoljske manitašćine! – umiješa se Blago odlučno.

Nije se Jaga previše obazirala na njegove opomene, davala je oduška osobnoj prizemnosti, nije znala drugačije. Netaktično je opomenula Venku kad je uzela komadić pršuta što joj ga ponudi Mara.

Nije pršut za tebe! Moreš požeđat pa popit vodu, a ladna voda oće „posić“. Tako je pokojna Galuša, treći dan po porodu, popila ljutu mlaćenicu pa „priko glave“.

Venka je pomirljivo udovoljila majčinoj naredbi. Mogla je to podnijeti ljubav koja je gorjela pri pogledu na malu Mariju i Ivanovo pismo u kojem najavljuje skori dolazak i vjenčanje. Nije joj zasmetalo ni glasno čestitanje kad kuma- nevista i brat Dane donesoše dijete s krštenja. Nitko je nije zazvao krsnim imenom:

– Evo naše male Mare, nek joj je sritno i čestito! – prvi se oglasi Blago.

Živa, zdrava i vesela nam bila! I lipa! – svečano će Bariša pa nadoda – Ja virujem da lipota ubija poganluk u žensku.

I selo je, kao bitan sudionik svih događanja, izreklo svoj sud. Oglasilo se licemjerje i zavist, ali i dobra riječ koja ima snagu popraviti loše izrečeno:

– U gazdinskoj kući nije sramota ni curom rodit?

Kažu da je Bariša skreso pršut kad su malu donili s kršćenja? E, to selo nije upamtilo? Oće se oni!

Neko u dobru napravi sramotu, a neko sramotu okrene na dobro, ajd’ stani ukraj?

Meni je svejedno, Venka je uvik bila pobožna i uštivna, ne triba na nju „stine bacat“.

Iva Bagarić/Tomislavcity