U ovotjednom “Dašku” donosimo tekst s kojim je autorica sudjelovala na Natječaju za kratku priču na Drugim danima Petra Miloša. Priča je posvećena književniku kao svojevrsno priznanje i zahvala za promicanje zavičajnoga kroz pisanu riječ.
Ljudikanje
Stipa je oslonjen dlanovima na koljena sjedio u hladovini starog oraha, zagledan prema kapiji što vodi na slavonski šor. Čekajući nećaka Pašku bio je ushićen kao malo dijete kad iščekuje obećani dar. Neplanirana odluka o putovanju u rodni kraj navelike ga usreći.
Čim Paško dođe, Stipa se pozdravi s Rozikom, njegovom drugom ženom, „ženom za muku“, tako je Stipa zove. Oženio se njome kao umirovljenik kad mu je umrla prva žena Galešuša. Bio je to više brak po dogovoru. Rozika je služila Stipu, brinula se za nj, a i za sebe.
– Šta će bit sa mnom ako tebi nešto bude? – razmišljala je naglas kad Stipa krenu prema automobilu, potom mu se obrati glasnije:
– Pozdravi rodbinu i reci im da bih i ja došla u Hercegovinu s tobom da si me pozvao. E, čudna je sorta moj Stipa?
– Rozika! – ljutnu se Stipa – ajd za poslom, tebe srce ne vuče tamo. Čuvaj kuću i oprezno sa strujom, postaješ zaboravna.
Nije se Stipa obazirao na Rozikino negodovanje zbog opomene, iako bi osjetio malu grižnju savjesti. Nikako mu se nije dalo lijepo s ženama.
– Ne moš protiv prirode – priznao bi – taki mi je bio i ćaća, uvik dreto na ženu, a duševan i milostiv ko sveti Ante.
Čim se smjesti u udobno sjedište, zapodjenu razgovor s Paškom, svaka riječ mu je prijala. Naravno, tema je bila zavičajna, njegova omiljena.
– Onda, vamo ćemo priko Bosne? – ponovi Paškinu odluku – neka, baš volim proć starim stazama, tuda smo putovali u Njemačku.
– Svratit ćemo u Banja Luku, u jedan restoran uz Vrbas, imaju dobru hranu.
– Tako je bilo i prije rata, tamo se uvik dobro ilo – sjeti se Stipa – vozi kud si odredio. Meni više i nije do rane, otela mi se, a opet volim svratit di ljudi svraćaju.
– Tako je, striče Stipane! – potapša ga Paško po ramenu – sad ćeš ti ozdraviti, čim nagnemo u jugovinu.
– Oću, evo već me manje steže u prsima – oraspoloži se Stipa – nije Slavonija za ovu moju bolu, u ravnici je sparno, a meni bolje paše friška arija.
– Tako danas reče i Stipan Šestića, on je oselio u Zagreb, kuća mu kod naše. Znaš ga ti, zovu ga Štef.
– A, znam, volio se upicanit, u ‘no vrime vezo leptir mašnu, sve na njem gorilo, zato su ga i zazvali Štef – prisjeti se Stipa.
– Jesu, ali meni se ne da čovika zovnut nadimkom ako mu znam krsno ime – Paško je imao tu sklonost, neobičnu za kraj u kojem živi.
Putovanje je bilo ugodno. Odavno Stipi nije ovako prijalo nečije društvo i razgovor što ga on nazva ljudikanje, nije to samo priča, više je od običnog razgovora, razgali dušu.
Na graničnom prijelazu malo su zastali zbog carinske kontrole. Stipa je zagledao uokolo, upirući pogled prema limenom krovu gdje su se vidjele brojne ptičice koje su slobodno nadlijetale granicu.
– Visina ne poznaje zabrane i rampe – pomisli Stipa – a još kad ti Bog da krila?
Kratko filozofiranje ponukano dobrim raspoloženjem u trenu splasnu kad mu se pogled zaustavi na tlu. Njegova očekivanja bila su drugačija od zbiljskog prizora, zatekla su ga:
– Vidi li ti, Paško, one tice što se zavlače pod pokrov pa ozgar, da prostiš, uneređuju granicu. A doli crta, koda si rukom povuko. Rvati svoj dio čiste, nigdi traga tičjem izmetu, a s ovu našu stranu, nemaš di nogom stat na čisto.
Nasmija se Paško stričevoj primjedbi i nastavi započetu temu:
– Vidio sam. I meni je to zanimljivo. Tice ko inspektori, treniraju ove vamo, mogu li k onim tamo? Još ne mogu, razlika je tu velika.
Prizor graničnog prijelaza pobudio je u njima brojne usporedbe s aktualnim političkim prilikama, ali ih ta tema nije zanimala. Ona nije za ljudikanje.
– Kako ono, striče, reče prije granice? „Ostani u kojoj si!“ – Paško ga podsjeti – o čemu smo ono razgovarali?
Stipa jedva dočeka nastaviti gdje je stao:
– Bilo je nas pet Stipana u selu, sve vrsnici. Ja, Štef, Stipelja, Ćipa i Stipica. I svi otišli iz sela.
– Svi? – iznenadi se Paško pa preuze riječ:
– Ima i mog naraštaja trojica Stipana; Stipanina, Stipić Matukića i Stipeša Bilkin.
– To su mladi ljudi?– upitno će Stipa – ja im znam ćaće. Bilko je svom nadio u onog profesora matematike, Stipana Bakrača, s njim se skumio i zajedno bi išli u ribolov.
– Predavao je meni, pamtim ga ko dobra čovika, ljudinu. Uvik je istico da nije Stjepan, nego Stipan – sjećao se Paško – ali se i danas pitam je li bio dobar profesor? Kod njega je teško bilo izglavit dvicu, na jedvite jade.
– Ko će znat? – slegnu stric ramenima – slabo se razumim u tu rađu, samo se sićam da je imo dobar brk.
– Veliki Stipe, zvani Stipanina je moj dobar pajdo – nastavi Paško, budući da se zanio u razgovor – dobro se snašo u Švicarskoj i tamo priveo dosta naših iz sela. Stipaninom ga zazvala strina jer je bio najkrupniji od sve seoske dice, a glavarast.
– A moj dobar pajdaš bio je kleti Ćipa– upade Stipa ushićeno – u to vrime završio školu, dala mu se. Onda otišo radit u Jajce, ko profesor. Ih, meni ga bilo žao, svraćali smo k njemu. Stanovo u zgradi, u stančiću, tisno, nemaš se di okrenut. A da je osto s nama na baušteli, znao je i s letvom, mogo je napravit kuću u svom selu, imali su dobru podvornicu, odma uz testu.
– Šta je bilo sa Stipeljom? – upita Paško strica vidjevši kako mu razgovor godi.
–Stipelja je zamako za Australiju. Nije mu odgovarala ona država, privodilo ga više puta zbog pivanja, a nije pri njem bilo nikakva zla, „koliko je pod noktom“. Nekoliko ih je tada pribiglo tamo i nisu se nikad vratili?
– Ja ne virujem da ih želja ne potegne? – zapita se Paško spontano.
– Ne virujem ni ja, ali kazuju kako su se svi naši, koji su tamo pribigli, poprilično pogubili. Ne znaju jezik, ne izlaze među ljude, uvik ostali u onom vrimenu od kojeg su pobigli. Ne viruju ni da se narod vamo operto od bijede, napravio velike kuće…
– A moraš se pogubit među tuđim svitom – zaključi Paško – samo im triba priznat da su dobro pomagali našu vojsku kad je počeo rat, davali ljudi, i šakom i kapom.
– Izgarali za svoj narod! – živnu Stipa – ali ko ljudi? Brzo zanos splasne. Bilo je u tom vrimenu i privara, neki su grabili u mutnom.
– Je, ali ko će „bistrit mutnu Drinu“? Krenuli smo naprid i dobro zakoracili na Zapad – tumačio je Paško.
– Eh, nije od mene niko bio sritniji kad sam izvadio rvacku putovnicu – prisjeti se Stipa – iako sam s onom drugom steko sve što imam. Kad mi je rodijak Stipica dao u ruke onaj stari jugoslavenski pasoš, pozdravio sam se s čobanlukom i koševinom i zamako u svit, jedino sam žalio za Sokolom i Vrancom, to su bili konji? – nasmija se nostalgično pa nastavi:
– Evo, spomenu još jednog našeg Stipu, zvanog Stipica. Odgovara mu nadimak, uručit, vesele čere, dobri čovik. Svima nam je izlazio u susret kad je god zatribalo. Veliko je u to vrime bilo imati u državnoj službi svog čovika.
Paško se zanio u slušanju pa zamijeti:
– Naš svit kaže „nije ime brime“, ali ime govori. Zna narod, prisloni koje slovo naprid ili nazad i imenuje te za cili život.
– Eto, upravo tako – složi se Stipa – ja sam u svom nadimku naplatio svu ljubav prema Slavoniji, a i jesam je volio sve dok nisam ostario. Onda me odjednom povuče želja za našim krajem. Čini mi se da mi imamo sve ono što čoviku triba; i brdo i polje, zdravu ranu, napose zdravu dušu i odgoj po Božjem planu. Ja bi, da mogu, sve vratio pod Orlokuk, Midenu i Ljubušu. Vidio bi napritka?
– Nema, striče, od tog ništa – nasmija se Paško – već, sitio sam se još jednog Stipana, poznatog Duvnjaka, živi u Zagrebu. Zovu ga Stjepan, ali ja računam da mu to nije krsno, jedino ako mu ga je fratar napiso po sebi?
– Znam ga! – sjeti se Stipa – to je onaj književnik, iđe mu to uglavljeno j uz zvanje, umiveno, gradski. Ma, meni najlipše po naški, Stipan. Tako će me, ja mislim, kad gori dođem, prozvat i sveti Petar.
Iva Bagarić/Tomislavcity
