Ogledalo je bitan dio pokućstva. Ljudi se vole ogledavati, osmjehivati se i diviti svom odrazu jer ogledalo čuva tajnu samodopadnosti.

Iako je hrvatska riječ zrcalo ušla u opću uporabu, ovoj priči, zbog autentičnosti, primjerenije je ogledalo.

U vrijeme kredenaca, štokrlja i metalnih umivaonika u hodniku, svaka kuća je imala malo ogledalo na zidu. Služilo je muškarcima pri nedjeljnom brijanju, a poglavito djevojkama prije večernjih sijela, iako su babe trubile kako se ne valja ogledavati po noći. S velikim ogledalima koja će zagospodariti mjestom u kasnim sedamdesetim, nestat će i praznovjerja o noćnom ogledavanju.

Zanimljivi susreti s velikim ogledalima, sudionicima ove priče, dogodili su se u velikom gradu Mostaru.

Kad je poznati nam mladić pri povratku s rada iz Crne Gore, kupio sebi prve farmerice i jaknu te duboke cipele u mostarskom Razvitku, staru odjeću je spremio u najlonsku vrećicu i odlučio ju baciti u Neretvu. Naravno, novu odjeću je odmah obukao na sebe, uživajući u važnom životnom trenutku. Ponosan na svoju zaradu i novi izgled uputio se prema izlazu širokog osmijeha na licu. Najednom je zastao ispred, odnekud mu poznatog momka, spreman pružiti mu ruku i upitati otkud ga poznaje. Našavši se ispred naočitog muškarca, prepozna svoju vrećicu u njegovim rukama i shvati kako stoji ispred velikog ogledala. Glasno se nasmija toj spoznaji te, zadovoljan viđenim, veselo zavrti vrećicu i uputi se prema Starom mostu.

Po onoj narodnoj „odića čini gospodića“, naraslo mu je samopouzdanje pa je došavši na sredinu mosta, odvažno zavezao vrećicu, digao je u zrak, zavrtio s njom par puta hvatajući bolji zalet, a onda je punom snagom bacio u modru Neretvu. Bio je to čin o kojem je maštao, ispunjenje danog obećanja, bili su to ostvareni snovi. Kao da je sa starom, poderanom odjećom otišla i ona težina što pritiska dušu u neimaštini.

Našao se u blizini jedan gradski gospodin koji je prigovorio zbog nekulturnog ponašanja, na što mu mladić nije odgovorio ništa. Samo je slegnuo ramenima, razmišljajući kako ga dotični ne bi razumio.

Tko bi shvatio poštovanje prema pletenoj gući? Tim činom nesvjesno je odana počast materinoj muci, ona ne zaslužuje otpad. Njoj dolikuje let, dubina i bistrina kako bi urodila blagoslovom.

Prvi susreti s gradom obilovali su crnim humorom obojanim tragikomično. Zdrav duh je potisnuo i ono tragi i crno pamteći samo komično.

Tako se prepričava susret strine Strugačuše s ogledalima u mostarskom Hitu.

Došla je te zime, u predbožićno vrijeme, s kćeri Lucom u Mostar, kupovati curski kaput. Hodajući po odjelu tekstila, iznenada laktom udari Lucu i šapnu joj tiho:

Šta će ovde kuma Keka? Spazila sam je dva – tri puta, proviri pa se sakrije. Mora da joj je kogod u bolnici pa došla u posjetu, a krije od svita.

Kćer Luca se sumnjičavo okretala oko sebe, diskretno zagledala uokolo, ali uzalud.

– Je, zdravlja mi – opet  se oglasi Strugačuša – nosa kesu u ruci. Evo, sad je bila prid ovim stupom.

Želeći primiriti mater kako bi manje zagledala i virkala, Luca stade uz nju ispred velikog stupa s ogledalima upitno razgledajući uokolo?

Eto je prid nama! – povika zbunjena žena još ne shvaćajući kako je strina Keka – ona.

– O, majko! Kakva strina Keka? To si ti u ogledalu! – jedva  ju uvjeri kćer zatečena nelagodnom situacijom.

– Lažeš, Luce! – strina se nije dala uvjeriti – ja sam, brte, zeru lipša!

Iva Bagarić/ Tomislavcity