Dok se morsko plavetnilo bljeskalo na suncu ljubeći nebesku modrinu, Ivan je ležeći u dubrovačkoj bolnici razmišljao o Venki, o svojoj ženidbi, o djetetu koje se treba roditi. Rojile su se u njem svakojake misli i potiskivale bol što bi se javila pomicanjem nagnječenog stopala.
– Dobro je, Bogu hvala! – iznova bi ponavljao kao odgovor očaju što je vrebao i pritiskivao mu pleća.
– Moglo je biti gore? Nema kuknjave! – glasila je njegova psihoterapija ponesena iz materine ljekarne.
Nagnječenje stopala bila je ozbiljna ozljeda koja je zahtijevala dugotrajan oporavak. Doktori su Ivana oprezno upozorili na moguće posljedice, ograničenu pokretljivost desne noge.
Teško je primio vijest o invaliditetu, ali je jedva čekao povratak u rodni kraj. Veselio se ženidbi s Venkom.
Jednog nedjeljnog popodneva, iznenadi ga posjeta lijepe Dubrovčanke Cvijete, kćeri imućnog dubrovačkog gospara. Upoznao ju je u Knjižnici Male braće, radeći u franjevačkom klaustru. Svi su znali kako se Cvijeti sviđa Ivan dok se on opirao toj vezi:
– Nije ona cura za me, nisam ja gospodskog soja.
Cvijeta se otvoreno zanimala za Ivana, donosila mu smokve i bademe. Pozivala ga u večernje šetnje potom i u očevu kuću, ali je Ivan to odbijao.
Otkad je doznao za Venkino stanje, nije se družio s Cvijetom, stoga ga njezina posjeta uvelike iznenadi.
– Kako si, Ivane? – prozbori Cvijeta meko i umilno pa Ivana prođoše trsi od uzbuđenja.
– Otkud ti? – odgovori joj nespretno pokrivajući se bolničkom plahtom.
Razgovarali su o Ivanovoj ozljedi. Cvijeta je zabrinuto nudila pomoć otkrivajući otvorene simpatije prema Ivanu.
Kako bi mu dobrodošla njezina pažnja, razmišljao je Ivan? Imao bi uz Cvijetu lagodan život, bila je jedinica u imućnoj obitelji starih Dubrovčana. Bila je to ugledna i čestita obitelj, viđao ih je kako pobožno odlaze na misu lijepo odjeveni, s šeširima na glavi. Mogao je zamisliti i sebe u svijetlom odijelu kako vuče nogu, skoro neprimjetno, i lagano se naklanja dubrovačkim gospođama. Bio je to san koji se lako mogao ostvariti. Cvijeta je bila voljna dovesti Ivana u svoj dom. Priznala mu je to za vrijeme posjete u bolnici.
Ivan se zatekao, uznemirio i jedva pridigao na krevetu. Bol ga je vratila u stvarnost. Gledao je u Cvijetu i njezine svilene vrpce na čipkanoj haljini. Bila je lijepa žena s kojom bi se lako skrasio svaki muškarac.
– Cvijeta – prisili se progovoriti i raspršiti snove koji su ga omamljivali – ja imam curu koja je ostala trudna sa mnom. Triba rodit prije Božića?
Cvijeta zanijemi, klonu joj ruka u kojoj je držala napola oguljenu naranču. Ovlažiše joj oči te sakri pogled.
– Kako ti se zove djevojka? – jedva izusti.
– Venka – prozbori Ivan osjećajući kako mu se vraća snaga u tijelo. Glas savjesti krijepio je njegovu ljudsku ranjivost i šaptao mu kako je odabrao dobro.
– Venka ima više sreće od mene – pomirljivo reče Cvijeta pozdravljajući se s Ivanom. Nije ni slutila kroz kakve poteškoće prolazi Venka iščekujući porod u snijegom zametenu selu. Cvijeti se njezina tuga činila većom, ali ju je dragovoljno prihvatila. Ljubav je to mogla podnijeti.
Iva Bagarić/Tomislavcity
