Kraj lipnja i početak srpnja u duvanjskom kraju bili su obilježeni teškim težačkim radom, cijela obitelj je bila zaposlena. Baba Radoševka bi to vrijeme zvala „brč rađe“. Sjedeći u hladovini ispod stare kruške dijelila bi svoje mudroslovice kao moralnu potporu kućnoj čeljadi. Zanimljivo je što ne bi nikoga svojatala, već je i za vlastitoga ćaću znala reći – naš Andrija. Drago joj bilo spomenuti ga i pridati mu pokoj pa usput oživiti sjećanja.
– Naš Andrija bi znao reći: „Suvo drvo i poslušno čeljade, niko ne zna koliko valjade.“
Imala je ta izreka opravdanje u duvanjskoj svakodnevici. Vatra se ložila i za najveće ljetne žege jer se trebala uzvariti varenika, prosiriti belava, a zarana i ručak skuhati da se ne troši struja. Pazilo se da ima suhi drva i „sitne“ za potpalu kako bi posao bolje napredovao.
O poslušnosti se nije puno govorilo, ona se podrazumijevala. Majke bi često s kakve seoske uzvisine dozivale djecu koja bi nevoljko napuštala igru i trčala kući. Svi su znali za odziv „molim“, ali ga jednostavno nisu prakticirali, pa bi na materino:
– O,Ivane, brže kući! – Ili – Anice, triba nosit užinu u polje! – odgovarali:
– Eto me odma! Ili: – Sad ću, za minutu!
I slušala su djeca, neki bez pogovora, a neki uz ćuškanje. Čuvali krave, ovce, janjce. Brali travu svinjama, nosili užinu težacima. Rijetko bili bez obveze, a opet uživali u djetinjstvu punim plućima igrajući se pitonjaka, janjine – kupusa i slanine. Uživali „vareći ovčju vareniku“ vrućim kamenjem dok bi ovce plandovale, pekli krumpire na kravljoj balegi, kupali se u seoskim potocima i rijekama i nikad nisu čuli za riječ „dosada“.
U vrijeme koševine bi dolazili ljudi iz Njemačke i mladići sa studija jer je taj posao bio zahtjevan. Trebalo je znati poklepati kosu pa je dobro naoštriti brusom, a onda vještim zamasima rezati nisko i brzo. Dobar kosac se cijenio u selu.
Ante bi dolazio iz Zagreba pomoći ćaći, a volio je pokazati i svoju snagu i vještinu. Godila mu je pohvala domaćih ljudi jer su oni više cijenili njegovu koševinu, nego uspjeh u nogometu.
– Kani se besposlice, moj Ante, – govorila bi Mara. – Nema kruva u skaki.
I sve što nije bilo teški posao, nije prolazilo kod domaćeg svita. Nitko nije išao na more, misleći da je sramota ležati i još za to davati pare.
– Dobro doboga pa moremo doć za koševinu, a ostalo će žene s dicom svrnut. – govorio je Jure.
Bilo je to vrijeme kad su u duvanjskom kraju nicale nove i velike dvokatnice, a cijelo Duvanjsko polje bilo uzorano i posijano. Planina puna krava i ovaca, a u selu vrvilo od djece i veseloga smijeha.
-Samo, Bože, zdravlja! – uzdahnule bi umorne seoske mlade dokazujući svoje vještine u raznolikim težačkim poslovima. A kopale su, kupile sijeno, dile plastove, kućni poslovi su bili lakša rađa.
Tog jutra je Jure glasno zovnuo Antu spremajući kose za kosidbu zajedničke livade ispod sela.
– Ustaj, Ante, sve se razdanilo. Sad će ljudi u zajednicu, triba srušit sridu za rose. Čuješ li, Ante!?
– Molim, ćaća! – ozovnu se Ante, na što Jure malo začuđeno zavrti glavom.
-Moli, moli, ne ću te pometat! – pa ode do Mare koja je muzla kravu priopćiti joj veselu vijest.
– Čuješ, Mare, ja zovnu Antu da ustaje, a on reče – molim, eto bit će ti drago, računam, ako ti kažem.
Mara se sva ozari od ove Jurine, odveza Šarovin rep, jedva pomiče pun sić svježeg mlijeka pa će ponosno:
– Ko se Bogu priporuči – Bog ga ne odluči!
Sve je to slušala mala Nada spremajući se čuvati krave taj dan, pa brzo otrča u Antinu sobu i jedva ga probudi iz dubokoga sna. Ispriča mu i ćaćin razgovor s materom na što se Ante dobro nasmija i brzo razbudi. Otvori širom prozor i udahnu svježinu duvanjskoga jutra. Osjećao se baš dobro i jedva čekao stati uz kosce i pokazati brzinu zamaha i širinu otkosa. U njem je progovorio kosac o kojem mu je did pričao u ranom djetinjstvu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Z.K.
