Svatovi su uvijek bili događaj u mjestu, prilika da se uljuljanoj svakodnevici da malo živosti. Tako su mještani Brižana i Dočana jedva dočekali Venkino, a potom Ivanovo „kolo“.

Sunčan zimski dan je obećavao dok su s krovova svjetlucale ledenice kao najljepša dekoracija. Bljeskanje snježnih iskrica na bijelom pokrivaču upotpunilo je svečarski ugođaj, a miris svježe pečenih uštipaka širio se susjedstvom pozivajući sve u Blagino dvorište. Brojna seoska djeca veselo su trčkarala uz Brig kako bi s Grude ugledali svatove i najavili njihov dolazak.

– Eno i kod Velikog trnja! – povikaše ushićeno.

– Ko li će odnit trku?! – dvojili su radoznali kolari.

Najbolje mjesto u prančioku seljani ustupiše Gengi, seoskoj zabavljačici. Nije bilo događaja u mjestu kojeg ona nije opjevala. Sipala je deseterce kao iz rukava. U nedostatku inspiracije, zabavljala bi publiku epskim pjesmama. Znala je Genga i zagusliti, opjevati Mijata i Andrijicu, Ivana Kapistrana, Svetog Juru…

Ponudite Gengu ušćipcim – pripomenu Jaga ženama koje su spremale svatovski ručak- lipšu će nam pismu sklonit.

Najmenica Janja hitro iz čanjka uze dva uštipka i pohita vani. Tražeći put do Genge provirala se kroz kolare u želji da izvrši zadatak. Hodala je uz kuću s čijeg krova su padale krupne kapi s ledenica. Milovane zrakama zubatog sunca, počele su se odlamati i padati na tlo. Jedna poveća pade i na Janjinu glavu pa sklisko pronađe put u ženskim njedrima. Zateče se Janja u nelagodnom trenutku poskakujući u mjestu, ali ne ispuštajući uštipke iz ruke. Glasan smijeh promatrača poprati ovaj prizor, a Genga se oglasi grleno:

– Mosur pade, najmenica stupči  –  ne znade se „ispod kapi provući“!

S ovom Genginom započe veselje na Blaginu okrajku. Bi i Janji drago što uđe u pjesmu, što Genga pogodi u žicu. Nijedna se najmenica nije znala „provući ispod kapi“, nije joj bilo dopušteno. Njihova je zadaća stupčiti i služiti. Ponekad osjete i ljepotu služenja. Dožive uzdarje u toplom pogledu i osjete zadovoljštinu. Osjeti je i Janja pružajući Gengi uštipke:

– Bog ti dao zdravlje! – primi usputni blagoslov i zadovoljna se vrati po novi zadatak.

Ona i strina Cvita će nositi bešiku s malom Marijom u Barišinu kuću. Janja će u nakićenoj torbi prtilici ponijeti  povoje i pelene, a bešiku će nositi između sebe.

– Srića pa nije daleko? – ote se Jagi – nek, brte, svak iđe svojoj kući.

Ubrzo se začu zvuk konjskih kopita i jeka praporaca kad su, po običaju, od Gromelje ispod sela poletjeli mladi konjanici željni dokazivanja. Dane je stigao prvi do struge na okrajku, a onda namjerno propusti jednog Dočanina da odnese trku. On će se već dokazati u njihovu selu. Jaga jedva dočeka svatove pa Venki , prije čestitanja, šapnu:

– Ajde k maloj, počela je kenjkat.

Dok su svatovi objedovali u Blaginoj kući, Cvita i  Janja su nosile bešiku preko brda i spuštale se u udolinu. Priželjkivale su doći neopažene, ali se to ne ostvari. Dočeka ih Genga sa skupinom žena i dolazak poprati pjesmom:

Svašta ima u našeg Bariše – bešika mu u komari stiže!

Ovo selo upamtilo nije – dite Mari donesoše prije!

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Josip Mamić