Brojne su narodne mudrosti nastale na temelju životnog iskustva. Često imaju uporište u životu, ali ne treba ih uzimati zdravo za gotovo.
– Prije bi se zlo vraćalo u devetom kolinu, a sad u prvom – tvrdila je strina Jaga uvjerena kako je Ante, dobivši bolesnu djevojčicu, kažnjen zbog nedoličnog odnosa prema Kosi, a i cijeloj obitelji.
– „Dok se nekom ne smrkne, drugom ne svane“ – Kosina rodica Šima tumačila je istu pojavnost iz osobne perspektive – Kosa rodi sina! Ćaćetina mu posla depešu i dade Plemića bezime. Sad ti je Kosa gazdarica, nije više lanjska „sinja kukavica“.
Otprilike tako su se stvari i posložile. Cvita je dobro prihvatila Kosu, a ona osjećala pripadnost obitelji. Njezin mali Jure bio je nasljednika loze Jandre Plemića.
Prijalo je to i Kosinim roditeljima, iako je nisu posjećivali. Otac joj Boškan još nije vidio unuka.
– Da nam je bilo otić do Kose? – oprezno izusti njezina majka Boja – u nje kuća puna mrsa, a u nas i kruva manjka. Suvotinja kakva nas nije gonila. „Da trn vucaš po kući, ne bi se ništa zapelo“.
– Ti misliš da bi ti Kosa dala štogod? – odobrovolji se Boškan – kakvim smo se zajmom zajmili, nismo ništa zaslužili?
– Jakud će milosrđe? – Boja jedva dočeka nastaviti razgovor – ako i ne dadne, nije dužna, ali mi bi svakako tribali povirit i vidit malog, naš je. Nije više mulac, kršćen je i u knjige upisan na ćaću.
Šutnjom Boškan iskaza pristanak pa najavi:
– Večeras ćemo kad se sunoća. Ne ću ja da me ženetine gledaju i propravljaju kud odam.
Dok se Kosina majka veselila dugo čekanom posjetu, Boškan je prebirao po kući tražeći bisage. Prebacit će ih preko ramena i ostavit ispred Kosine kuće.
– Nek su naporuči ako zatribaju?
Te večeri Kosa se prvi put istinski obradova otvaranju vanjskih vrata, a toliko je u njih gledala. Zaboravi sav onaj jad koji je pratio njezin odnos s roditeljima otkako je otišla iz rodnog doma. Ljubav joj je konačno došla u pohode.
– Mašala, dobar mali! – procijedi novopečeni djed i brzo sjede do Cvite te započe uobičajeni razgovor:
– Kako si ti, Cvita? Sluša li te Kosa? Sluša! Mora se starijeg slušat! – redao je pitanja i odgovore osvrćući se oko sebe.
– Donesi materi i ćaći štogod za prigrist – oglasi se Cvita kao da im je čitala misli. Znala je ona za glad i neimaštinu u selu.
– Prokleti rat, ne da radit, a vojska obnoć porobi, odnese di god šta nađe, sve u ime naroda. Nema se, moja Cvita! – otvori dušu Kosina majka.
Nisu Boškan i Boja ni slutili kako je Kosa, priželjkujući njihov dolazak, pripremila za njih brašna i masti, sira iz mišine i suvog mesa, ta Plemići imaju svega.
– Ne znam u što bi vam spremila? – Kosa će kad su krenuli kući.
– Ponio sam ja bisage – spremno će Boškan – nako pribacio priko ramena. Računam ako nas kogod upita di ćemo? Iđemo u zajam, kazat ću im.
–Srića naša pa je Cvita milostiva srca – Boja će zahvalno – nije tvrdokorno ko naše?
– „Kad se nema, tvrđa mati neg maćeha?“ – poprati Cvita drhtavim glasom – dajemo svakom ko je u potribi, a kako ne ćemo vama?
– Sad smo svoji – ote se Boškanu dok je prtio bisage pune ljubavi.
Zatopli nešto u zraku od tih riječi pa se Kosi čađava sobica učini svjetlijom.
– Dobro ti večeras svića gori. Il je do petrulje ili do fitilja, il do cilindra?
Iva Bagarić/Tomislavcity
