Jorgan kao pokrivalo došao je u duvanjski kraj u drugoj polovici minulog stoljeća. Starije generacije se dobro sjećaju domaćeg biljca što se koristio u te svrhe. Postojala je razlika između biljaca; valjani za pokrivanje, čobanski, mutap ili konjski…

Modernizacijom i vidnim materijalnim napretkom, jorgan je potisnuo tkane biljce i ručnu radinost iz kućne uporabe što je, kao i svaku novinu, stariji svijet teže prihvatio.

Tako se jedna žena, budući da joj je muž išao u Njemačku te spavala sama u hladnoj sobi, požali na sijelu:

Slab je jorgan! Biljac je razlika – pa čeznutljivo izgovori rečenicu koja je ušla u seoske anale – ja volim kad me nešto teško pritisne!

Kažu kako se njezinoj kumi tada nezgodno zaletila jabuka u grlu, jedva je spasili od davljenja. Dotična je kumu okrivila za tu nezgodu, iako sritna žena nije imala nikakve dvoznačne primisli.

Nisam ja kriva što je nekom pogrdaluk u glavi – pravdala se.

– Kakav pogrdaluk, kuma? – gušeći se u smijehu dobacila je jedna vesela mlada i   zapjevala. „Ja se s dragim ljuto zavadila- pomiri nas ta jorgan planina!“

Urođena i odgojem stečena stidljivost povlačila se pred najezdom novog. A susret novog i starog uvijek je bio sličan. Novo se rado prihvaćalo, a staro se nostalgično spominjalo.

Tako se Mara i Anđa često sjete dana kad su nosile valjati biljce na Duman, u Livno. Bijeli vuneni pokrivač „valjanjem“ u vodenom vrtlogu poprimio bi čupavi izgled i prirodnu mekoću. Odlično je štitio od hladnoće u zimskim danima, a za njega se veže i lijepa izreka o majčinstvu. „Mater je najsritnija dok dicu pokriva jednim biljcom“.

Vjerojatno i danas po kućama ima sačuvanih biljaca, šarenica i ponjava, vrića i bisaga, ali ih je većina bačena u otpad.

Najstarija Anđina nevista jedne je godine odnijela u Njemačku valjani biljac i tkane  “putove“ svojoj šefici, vidjevši kako ona to kupuje i cijeni. Domalo su susjede, u strahu od nevoljkog darivanja, potajice bacale svoje tkalo u jarugu. Progovorio je u njima onaj poznati jal što svjesno ubija ljepotu i nanosi štetu samom vlasniku, ali daje i zadovoljštinu zarobljenom srcu.

Volim bacit, nego da se moji trudi vucaju po svitu – glasila je izjava jedne grlate kume što se citirala pri proljetnom čišćenju, prije mise na groblju.

Slavonci svoje ne bacaju, čuvaju i vez i tkalo i nošnju –  govorila je bojažljivo jedna teta, ali njezina se „nije tutisala“.

Kad je Anđina nevista, došavši iz Njemačke, donijela svekrvi dar što joj ga posla njezina šefica kao uzdarje za ručni rad, susjede se vidno uznemiriše, uzvrpoljiše, ali im laknu kad na nevistin upit „imaju li još tkala koje im ne treba?“, glasno i jasno odgovoriše:

Nema nigdi ništa! Sve jaruga progutala i voda odnila!

Prikriveno likovanje domalo su dobile priliku potisnuti istinskim veseljem kad je Anđa otvorila dar.

Iva Bagarić/Tomislavcity