Iva Bagarić/Tomislavcity

Obale rijeke su se oduvijek trebale. Ljudi su ih spajali brvnima, drvenim ćuprijama, kamenim mostovima te skakalima, velikim stijenama.

Dočani i Brižani su imali svoju rijeku, neobično vijugavu, na mjestima plahu, a u nizini mirnu i bistru kao oči djevojačke.

Kameni most na rijeci stariji je od sela, veže Bosnu s Hercegovinom i Dalmacijom i kao nijemi svjedok na tromeđi bilježi korake; kraljevske, vojničke, težačke, korake nedjeljnih misara

Tog božićnog Ivandana, lipa cura Janja je kasnila za misarima – započeo je priču Bariša Poljičak zagledan u male unučice u bešikama. Venka i Ivan su otišli na misu ostavivši djecu babi i didu na čuvanje.

Nisu djevojčice razumjele priču, ali bi se umirile uz djedovo pričanje. Bilo je nešto toplo u tom glasu, u pogledu, u samoj blizini. Priče i djeca se trebaju kao obale rijeke.

Nije te godine ni voda bila velika, virila iz nje Velika skakala. Na njima bi se liti prala vuna i suknena odića zaparena u lukšiji, a priko nji svit prilazio u polje.

Na upitan Marin pogled, Bariša nastavi:

Uvik mi uz ova doba pane na pamet priča o Pavkinu viru i Janjinim skakalim. Nema vrtlića ni vrila u našem mistu koje uza se ne nosi priču, više tužnu, nego veselu.

De, pripovidaj, volim i ja slušat, a sve sam ih čula? – potaknu Mara Barišu blago zadovoljna što djevojčice miruju.

Sritna Janja se nešto zabavila, a okastila otić na pučku misu. Na božićni Ivandan bila glavna zamiračina, a ona se te godine popravo pocurila, postala skočipolica. I, kako su misari već odmakli iz sela prema ćupriji, ona ti skonatori kako bi ih stigla prikim putem priko skakala. Seljani, koji su pojili ajvan na vodi, čudili se kad su vidili kako se izuva i skače po skakalim bosa boscata, a uglađene stine led oblojio ko caklo. I, tako joj se nesritnoj noga omakne po kliznoj stini i pane u vodu ko nebesko vrime, zatiokom udari u kamen. Nije ni dinula, ostala mrtva na mistu. Strko se svit, izvukli je iz vode, ali nije bilo pomoći. Taka joj sudbina, zar? Umrt od nenadne smrti u najlipšim godinom? Ne meš pobignut od svoje sudbine. Otada svit Velika skakala zazva Janjina skakala.

– Pokoj joj duši – prozbori Mara – ja, eto, ne virujem u sudbinu, a molim Boga da nas sačuva od nenadne i nepripravne smrti. Janja je uludo izgubila glavu, bila vitrena i nagla. Kud će bosa gazit klizan kamen, i to u trku? „ Ko je poletio i vrat je slomio“, kaza narod.

Meni cili život sliči na odanje po skakalim, s jedne na drugu obalu rike – Bariša uroni u razmišljanje:

Triba dobro odvagnut kud smiraš prije nego zakoraciš. Nekad korak triba pružit, junački koracit. Nekad se mora stat i stupčit u mistu, prikupit snagu i rabrost pa zakoracit naprid. Što je glava jača to je korak sigurniji. Ako je stina klimava ili klizna, lako se omakneš u vodu. Povazdan triba pogledat isprid sebe i čuvat snagu za onaj zadnji korak kad triba dobro odskočit priko blata na čistac. Važno je prić na drugu stranu u suvoj obući.

Iva Bagarić/Tomislavcity

 

Iva Bagarić/Tomislavcity