Umrla je Jaka. Jedne ljetne večeri zovnu Maru k sebi i požali se na veliku stugu u prsima. Zamoli da joj odu po pratra. Nije se ona bojala smrti, ali je bilo strah umrti, neopremljena. Kad primi pomazanje, Mara pozva susjede da budu s njom priko noći. I baš, kako je i željela, u osvit srpanjskog dana, ispusti Jaka svoju dušu bez velike muke. Jela joj upali sviću, zajedno se pomoliše, a na kraju, uz uobičajeni pokoj, Anđa još nadoda:
– Lipo ti joj Bog dade.
Potom Mara donese „ukopne aljine“ što ih je čuvala u svojoj kući jer se u Jake osićala mema. Jela je po običaju oblačila žensku čeljad, a druge žene su joj pomagale. Vadila je Mara iz velike kese: modru plišanu suknju, bilu bljuzu s velikim rakanom, resanu maramu s ušivenom ženskom kapom, vezene pape, taze čarape; onda pokrovac urađen vještom rukom vezilje. Prepoznale su žene zlatne ruke Marine kume Ajše. Dosta curskog ruva uradila je Ajša. I same su nosile pređu za ćilime i „puteve“ muslimankama u susjedno selo i njegovale ta prijateljstva.
– Ajšino progovara, poznam je njezinu mustru – izjavi Anđa.
Jaka je mislila na svaku pojedinost, bili su tu i novi očenaši, svete sličice, sjajne pribadače. Prvi put su joj susjede pomalo zavidjele. Kad je lijepo opremiše, ote se Anđi još jedna u njezinom stilu:
– Ne meš je se nagledat.
Uistinu je Jaka izgledala posebno, budući da za života nije puno polagala na vanjski izgled. Utoliko su sad svi bili iznenađeni njezinom brigom za ukopnu opravu.
Mara je obavijestila sve o Jakinoj smrti, pozvala je i svoju dicu, ako mogu da dođu. Sutradan je ugodno iznenadi dolazak sina Ivana iz Zagreba. Osjećala je ona da će Ivan izbit. Nije on zaboravio Jaku, iako su dalji rod. Pamtio je ono janje što ga Jaka dovede, zavezano novom nakićenom uprticom, kad je diplomirao, a i veselje u njezinim očima kad bi joj obećao učiniti kakvu uslugu. Ivan je bio duboko svjestan svoje blage naravi što ju je naslijedio od matere Mare. Cijenio je poniznost i suosjećanje za bližnjega znajući da ga ta vrlina više uzdiže, nego spušta. Čuvao je to u sebi kao najveće blago i nastojao prenijeti ga na svoju djecu govoreći: “U životu se samo i isplati biti dobar čovjek“.
Sutradan su seljani ispratili Jaku na groblje. I svećenik joj reče lijepe riječi pa im sad bi drago što su imali Jaku. U jednom trenutku obrede ukopa naruši glasan zvuk vozila na kojem je, svima poznatisusjed, vozio pokošeno sijeno. Nekakva nelagoda se osjeti u zraku, a Jela glasno poprati prolaznikovu oholost:
– Uzgornosti, ne bilo te dabogda.
Svi su u sebi odobravali ovu Jelinu, iako nije bio trenutak za komentare. Ivanu se ureza u glavu pa je zapisa čim dođe u svoj ured i stavi na vidno mjesto. Napisa i inicijale autorice S. J., pa ga kćer Iva upita da nije kakva Sergeja Jesenjina, na što se on dobro nasmija i objasni Ivi koja je znala za očevu sklonost da bilježi mudroslovice svog domaćeg svita.
Razmišljao je Ivan i o Jakinoj oporuci za koju je odavno znao. Njome je Jaka svu zemlju ostavila rođaku Peri jer joj je on bio najbliži s ćaćine strane, a ona je vjerovala u običajno pravo da zemlja treba ostati na „muškom panju“, tako je Jaka poštivala svog mrtvog ćaću. Ono čime ih je sve zadivila i zadužila bijaše Jakina želja da Pere zaravna njezin Broć i okućnicu pa da to ostane susjedima kao ledina“ di će se dica igrati“. Udovoljio je Pere Jakinoj želji. A susjedi su joj s draga srca pridavali pokoj dok je selom odzvanjala dječja graja i veseli dozivi:
– Ajmo se igrati na Jakinu broću!
Iva Bagarić/Tomislavcity/OŠ fra Mijo Čuić Bukovica
