Magare je dobroćudna, ponekad tvrdoglava životinja. Nekada je bilo poželjno u seoskom gospodarstvu kad su se obrađivali vrtovi na nepristupačnom terenu, obično u brdu iznad sela. A kako je kupus najbolje uspijevao u tim suhozidom ograđenim vrtovima, trebalo je na leđima, kao breme, iznijeti stajsko đubrivo. Domaćinstvo koje je imalo magare bilo je pošteđeno tog napornog i neugodnog posla.
Dvije susjede se često sjete onog dana kad je Jaga ovčju prpu strpala u vreće i natovarila na magare što joj ga muž kupi te godine. Ilka je isti teret navalila na svoja ramena i uprticom jedva privezala breme, vidno ljuta na muža Pašku koji joj ne htjede nabaviti magare šaleći se na njezin račun:
– Grijota je taka leđa žaliti. Moja Ilka nije slaba života, okoju nam je ‘ranit magare zbog dvi – tri ture do kupušnjaka.
Ljuta zbog teškog bremena i zbog neugodnog mirisa Ilka se odvaži na izjavu kojom je htjela pohvaliti Jagina muža, a svome prigovoriti. Nije pojma imala kako će susjedi, skloni šalama, istu protumačiti na drugačiji način. Tako joj se, uz prijekoran pogled svome mužu pred skupinom susjeda, ote:
– ‘Ko ima čovika, ima i magarca!
I dok su se susjedi smijali i pronosili selom Ilkinu krilaticu, ona se uputila prema brdu osvajajući uzvisinu, i nije joj bilo do smijeha. Otvoreno je zavidjela Jagi koja je lagano koračala uz svoga magarca Duru, kako ga djeca prozvaše jer bi često zastao u mjestu i opirao se zazivima i poticajima na pokret. Dogodilo se isto i tog dana kad je Duro usred brda zastao ne obazirući se na Jagine poticaje. I dok je Ilka stenjući pod teretom osvajala uzvisinu, Jaga se preznojavala gurajući tvrdoglavu živinu. U pomanjkanju strpljenja počela je i ružiti:
– Dabogda crka kad ne ćeš lipše! Znala san ja da u tebi nema kruva čim si mene zapa. Baš si prezobrazan.
Gledajući za Ilkom koja je prilično odmakla, panično je nastavila.
– Lude živine, moja Ilka!
– Nije on lud, luda sam ja! A izgleda da se i tebi isto piše.
Pri povratku, poslije obavljenog posla, Ilka nađe Jagu kako drijema uz Duru koji se nije pomakao iz mjesta. U želji da pomogne, uputi dobronamjeran savjet.
– Bi li tio ić kad bi ga rasprtila?
– Dabogda se ne pomaka, ja ne nosila na leđin uz brdo, nisan poludila.
– Ja sam ti mislila pomoć, ali kad sam luda, ne znam oću li? Ali evo ti moja uprtica, meščini da će ti tribati.
I danas se Jaga i Ilka sjete Dure pa ožive sjećanja. Spominju se teškog života kad su na leđima nosile bremena šume, sijena, i ovčjeg napora u brdo. Dogodio se u selu iznenadni skok „s magarca na konja“, a potom i skokovi „unevare“. Bilo je to i stresno za njih dvije, ali mogle su podnijeti. Na dobro se brzo privikne.
Odavno je nestalo magaradi u selu i nitko ih se nije poželio. Zato se Ilka prepade kad ugleda magare kako trči cestom. Dozva Jagu i povjeri joj se.
– Ne znam jesam li dobra u glavi, moja Jage, pričini mi se maloprije tvoj Duro.
– Kakav Duro, Bog te pomoga? – utješi je Jaga – to je naše magare. Nabavili ga dici za igranje. Ižinjavaju. Kokad i’ nije gonilo k’o nas. Sad je magare razonoda. Bože daj da ne bude „s konja na magarca“.
Drago bi Ilki što je glava služi, ali nije mogla razumjeti malog unuka koji se plačnim glasom obraćao ocu:
– Hoću i ja magare! – molećivo ga je uvjeravao.
– Kad imaš dobrog tatu, imaš i magare.
Iva Bagarić/Tomislavcity
