U istoj godini Venka je ponijela dvije titule. Jedne zime bila je najljepša cura u selu, a s jeseni je prozvaše – jadnicom.

Tako je spominjaše njezine prijateljice i susjede gledajući kako očekuje porod kao djevojka. Težeći mudrosti, više su prionule uz mudrovanje, bolje reći taktiziranje s uvijenim ogovaranjem. Nije to bilo ni blizu mudrosti koja je čisto dobro.

– Šta će jadnica? –  zvučalo je često izricano suosjećanje seoskih žena prema  Jagi i njezinoj kćeri.

– Jadnica jadna! – vrteći glavom, splakana lica sricala je jedna bliska rodica, tako da je i sama tražila utjehu.

– Tako me zapalo – Jaga se i sama voljela jadati i time otežavala i sebi i Venki.

– Odresla sam bez  ćaće – započela bi tužakanje – otišla u najam s petnest godina. Blagini su me lipo primili, ne triba dušu gubit. Svekrva me Venedika štitila ko rođenu ćer. Ona je Blagu nagovorila da me oženi. On se k’o zatezo, ali najposle, prigeo.

Umjela je Jaga i lijepe trenutke umotati u tugaljivost, spominjući sebe kao jadnicu čiji je život bio težak.

– Koja od nas nije bila u najmu? – strina Cvita je sličnu životnu priču ispričala posve drugačije.

– Ne daj ti, Bože, da bi’ ja sebe nazvala jadnicom? –  njezine riječi donosile su vedrinu:

– Mene su doveli iz Kaura u najam, u ovu kuću. Čuvale smo ovce zajedno. Nije nam pokojna svekrva ile pravila, već nas štitila ka i svoju dicu. Obe nas usrićila u svojoj kući. Od najmenica postale gazdarice, pa kud ćeš kukat? A opet radile isto, moraš radit kad imaš oko čega, Bogu vala.

– Eto, sve je kako ti rečeš, mene svakako niko ne razumi? – Jaga pomirljivo prihvati jetrvinu priču, ali zadrži patnički izraz lica.

Iako su bile posve različite po naravi, Jaga i Cvita su se dobro slagale kao jetrve. Jedna drugoj su bile oslonac.

Nije za njih vrijedilo uobičajeno poimanje netrpeljivosti među jetrvama. Izgradile su zdrav odnos zasnovan na iskrenoj dobronamjernosti.

– Ne bi se mi dilile! – izjavile su svojedobno kad su Blago i Jandre zametnuli kure i započeli bratsku diobu.

U kraju je zaživjela izreka za skladan suživot baš po njima. „Slažu se lipo k’o Plemića neviste“.

Brojno potomstvo dvojice braće živjelo je u slozi, najviše i zaslugom jetrva koje su njegovale zajedništvo, osjećajući njegove blagodati.

– Dioba je od Boga! – izjavio je Blagin najstariji sin, malo poslije ženidbe.

– Od Boga je i zajednica, i sklad – odgovori mu otac – ali neka bude kako mlade oće. Najvažniji je mir u kući.

Obiteljski sklad, poslije diobe, najjače je narušila Venkina trudnoća. Sve ih je nekako zateklo?  Selo se jedva dočekalo zabaviti njihovom kućom, uživajući lijepu Blaginu Venku nazivati – jadnicom.

Lako bi Blago za selo da se isto ne oglasiše i mlade neviste.

Strina Cvita je iznova nastupila zaštitnički prema Venki, ona je čuvala obiteljski ugled.

– Nije Venka zaslužila da se zove jadnicom u ćaćinoj kući, teška je to besida. Ona je jedina ovde rođena, mi smo sve Došle.

Opomena je bila upućena mladim nevistama koje su se previše upuštale u seoska govorkanja.

Cvitina dobra riječ, donese dašak radosti u Jagine umorne misli pa, miješajući puru, zabaci krajeve šudara i prozbori:

– Šta bi od nas bilo da tebe nema?

Iva Bagarić/Tomislavcity