Zima u našem kraju zna pokazati zube, ali zna prirediti i snježnu idilu. Kad se priroda zaodjene prozračnom bjelinom posutom sjajnim prahom, pobudi u obijesnim mladićima zatomljena čuvstva i izmami olaka obećanja mladim djevojkama.

Viruj mi, Venka, nikad mi cura nije tako srcu priresla – šaptao je Ivan slatkorječivo zagledan u lijepu crnokosu djevojku koja se sramežljivo smješkala skrivajući pogled.

Voljeli su se Ivan i Venka te zime, a selom se širila priča:

Ivan „sidi“ s Venkom, a priča se kako u Dubrovniku ima gosparsku curu.

Bilo je to vrijeme kad su momci pješačili na sila, a selo aktivno sudjelovalo u svim događanjima.

Nisu se Ivan i Venka obazirali na priče, uživali su u rasplamsanoj ljubavi i zimske noći kratili čestim silenjem. Po običaju sililo se sridom i subotom, iako su zaljubljeni i tada, kao i uvijek, kršili uobičajene rituale.

Nije Ivanu bilo teško pješačiti u susjedno selo dok mu je snijeg škripao pod nogama otkrivajući tragove stopa do Venkina prozora, a potom do ulaznih vrata.

U proljeće, kad je Ivan sa skupinom sumještana krenuo na rad u Dubrovnik, Venka je tužno gledala ispred sebe u djevojačkom kolu. Nekako ju je zaboljela otpjevana pjesma: „Ode dragi u daleke kraje, ostavio mene pa se kaje“.

Ne brini se, Venka, vratit ću se ja na jesen. Ćaća mi spominje ženidbu, tribat ću ga poslušat – bile su Ivanove oproštajne riječi, pomalo zagonetne i vragolaste.

Nosila se Venka dobro sa svojim sumnjama i slutnjama ne gubeći nadu u Ivanovo obećanje. Nekako o Ivanjdanu, kad je „brč rađe“ i treba i uranit i okasnit, Venka postade svjesna svog stanja. Obistini se ona sumnja što ju je svjesno potiskivala i prikrivala. Prepozna isti osjećaj i u majčinu oku pa u jednom nedjeljnom susretu, zagledane oči u oči, tiho prizna:

– Jesam, majko, noseća sam – jedva prozbori, a glas je izda i pretvori se u tihi jecaj.

– Jadna ti sam – ote se majci u prigušenu kriku u kojem su se miješali briga i strah, ljutnja i prijekor te nadvladaše onu iskrenu majčinsku ljubav i kršćanski nauk. Kao najveća goropadnica majka je vrijeđala zabrinutu kćer nazivajući je pogrdnim imenima kakva su se mogla čuti samo u sredini gdje se ljudi hvale svojom vjerom. Nije se Venka branila, nije imala snage ni hrabrosti:

– Ubijte me ako ‘oćete – jecala je govoreći kroz plač.

– Šta će ti ćaća reć, sram te bilo? – siktala je majka držeći se za srce kao da će izdahnuti.

Kad je istina izišla na vidjelo, selo je živnulo, rodbina obilazila kuću proričući tešku sudbinu mladoj djevojci, a i cijeloj obitelji koju je osramotila. Venka se zatvorila u svoju sobicu očekujući susret sa strogim ocem, bojala se tog trenutka.

– Znaš li ti, Venka, čije je? –  obrati joj se otac izbjegavajući je pogledati u oči.

– Znam, ćaća, Ivanovo. Svak zna kako smo sidili cilu zimu, sve do Jurjeve kad je otišo u Dubrovnik. Obećo je se ženit na zimu – branila se Venka.

Nek se ditetu zna ćaća! – izusti otac mučno, ali i zaštitnički pa Venka osjeti olakšanje.

(Nastavlja se)

Iva Bagarić/Tomislavcity