Sunce je uvelike naginjalo zapadu, a hladnoća štipala obraze seljana dok su iščekivali Ivanove svatove. Okupilo se pred Barišinom kućom mnoštvo svijeta, došli su mladići i iz udaljenijih sela. Povod velikom kolu bila je najavljena nagrada za svatovsku trku, ovan devetak.

Svi su radoznalo pratili veselu povorku što se nazirala u daljini. Po nepisanim pravilima Dočani su se u svatovima pratili do Pavkina vrila, a onda bi oni mlađi, željni dokazivanja, pojurili prema selu natječući se za trku. Prvo stiglom konjaniku domaćica bi, po običaju, darivala bičve ili bozavce, a kasnije bi uslijedila glavna pješačka trka.

– Sklonite dicu!- oglasi se grlati Juko s kamene pozide:

Počela je trka! Jedan je lipo rastavio od sviju, leti ko strila!

Viru ti zadajem! – udari se Juko kapom po koljenu – ono je Perkanov Alat. Ne znam ko je na njemu, ali je momče oskočito!

Domalo se konjanik približi Barišinoj kući i svi u njem prepoznaše Danu, Venkina brata. Kako se već pričalo o njegovu dobru izgledu te vještini u kosidbi i bacanju kamena, Dane je stekao titulu pivanog momka. Kolarica Genga u trenu ga opjeva i po ovom podvigu:

„Šta se ono kroz Dočane praši – Blagin Dane na Alatu jaši!“

– Iznesite trku! – vikao je stric Boškan nudeći Danu rakijom – konj skače u propinjke! Zgazit će nekog!

Dane je čekajući nagradu, namjerno podbadao konja, pokazujući vještinu jahanja i uživajući  u slavodobitnom trenutku. Zvuk sjajnih praporaca stapao se s veselim momačkim pocikivanjem čineći svečarski ugođaj.

Uskoro su stigli svatovi. Venka je iz torbe ćilimuše uzela svetu sol i bacila prstohvat lijevo i desno, onda je poljubila jabuku kićenicu i prebacila je preko kuće.

Uslijedilo je posipanje kola, obred kojem se najviše razveseliše brojna seoska djeca.

Mara je kao svekrva izdašno rasipala orahe, lješnjake, jabuke i bajame, a zvuk metalnih kovanica raspametio je okupljene. Dok su neke žene padale po snijegu u potrazi za žutim novčićima, druge su davale oduška osobnim potrebama:

– Da je siromaška, naveliko bi joj se zamirilo! Bešika je čeka u kući, a ona kićenicu baca, ko s poslom? – ne odoli prešutjeti susjeda Bika našavši se uz povjerljivu kumu:

– Ih, moja Bike, uvik ti je bilo važno bit nečiji. Neko sramotu nosi uzdignute glave, a neko ne smi dignut glavu ni za malenkost.  

Ko no igra u kolu uz moju Stanu? Nije što je moja, ali je začinila lipotom!“ – upitno će žmirkava Ramka.

– Ne pravi se ćorava kad nisi! – odbrusi joj jetrva Đuka – Stana će ti ove zime zamaknut priko polja. Ono joj je momak, Prikopoljac, naočit je, nema šta, samo, kažu da ima četiri brata, a zemlje slabo? Upast će u veliku svrtlogu?

Put od sreće do razočaranja često je vrlo kratak kad se licemjerje udomaći u međuljudskim odnosima. Zanimljivo je kako ljudi, u vječitoj potrazi za dobrim, lako prionu uz loše, svjesno hraneći taštinu koja se kočoperi iz naoko umilnih lica. Tako će Đuka javno prekoriti jetrvu Ramku prepoznavši joj na licu negodovanje za onu „ svrtlogu“

Šta si se skiselila? Malo ti ti se oće, seko! Šta sam ti rekla?

Iva Bagarić/Tomislavcity