Foto: Iva Bagarić/Tomislavcity

Je li Hakanu tako ime ili mu je to nadimak? – pitala je Venka ulazeći u kuću dok su se preplašene djevojčice čvrsto držale za majčine skute. Prepale su se Hakana kad je naišao u poderanom vojničkom šinjelu, blatnjavim cokulama i kožnom kapom preko ušiju ispod koje je virilo grubo lice s neurednom bradom i oštrim pogledom koji je slao prijeteću poruku bez izrečene riječi.

Niko mu ne zna za drugo ime. Zazvali su ga Hakan jer se tako javi kad vidi nekog. Samo poviče ha – ha! – Ivan je tumačeći tješio djevojčice koje su tražile očevu zaštitu:

– Ne bojte se! Ne da vas ćaća nikome!

Nesritnjak, ne da mu se reć; dobar dan, hvaljen Isus, pomoz Bog, kako se svit pozdravlja? On samo hakne, nekad po jednom, nekad i po dva – tri puta –  Mara je  blagim tonom smirivala unučice pa zapovijedi Venki:

– Iznesi mu, nevista, komad kruva i grumen sira. Ne triba ga nudit rakijom.

Svi su znali Hakana i sklanjali mu se s puta. Žene bi ga ponekad ponudile hranom, ali rijetko bi ju uzeo. Stajao bi neko vrijeme na putu, zagledao uokolo pa krenuo dalje priželjkujući gutljaj rakije. Ponekad bi ju i dobio od kakva domaćina kojem je bilo zabavno gledati Hakanov jad. Obijesni mladići su ga zadirkivali, smijući se njegovoj slabosti, hranili su osobnu.

Blagi je to smetalo pa bi ih kao usput opomenuo:

Kante se čovika!

Od svih riječi koje su mu bile upućene, Hakanu su najviše godile ove Blagine, jedini on ga je nazvao čovikom.

– Nije za te rakija, Hakane, ne znaš sebi zapovidit! Galamiš i plašaš dicu po selu! – jednom se umiješa Dane.

Sijevnu nešto u Hakanovu pogledu, rani ga istina kojoj nije služio. Pokunjeno napusti selo i zaputi se u grad s jasnom namjerom:

Platit ćeš mi, Dane, iako ti je otac najbolji čovjek u srezu.

Kako se zlo hrani zlom, Hakan se osjeti važnim:

Dokazat ću ja svima da nisam obična lutalica ili „izrod“ kako me jednom nazva Dane Plemića. Svakako mi je naoro, prezire me, ne voli partizane i novu vlast, a ne zna da ni oni njega ne vole. Odavno bi njeg „noć pozobala“ da mu nije rod Ante Plemić Jandrin, partijski činovnik.

Kako su nezahvalnost i nepoštenje zaboravni, zaboravi Hakan Blagino dobro, a ustremi se na njegova sina. Kovao je pakleni plan:

Uzet ću onu hiljadu dinara što mi je obećana ako ga smaknem. Onda ću kupiti sebi svega, i rakije, pa pod mostom odmeračit! Ako me odvedu u zatvor, taman, tamo ću prizimit.

Tih dana Hakan se često povlačio oko Plemića staja, izviđao iz prikrajka i pratio Danu. Na ruku mu je išlo i vrijeme, okišilo se, nebo se smračilo, a munje sijevale pa su izostali i slučajni prolaznici. Skriven iza velikog ljeskova grma gdje je često jeo Plemića kruh, sad im je spremao uzdarje. Nije slutio kako ga je Janja opazila i kazala Jozi, a on, predosjetivši opasnost, opomenu Danu:

– Ona rđa se povlači oko staja, nije mi drago, sad ću ja k njem!

Prekriven čobanskim biljcem zaputi se Jozo prema grmlju kad je kiša pljuštala najjače. U trenutku kad je munja zaparala nebo, prolomi se pucanj i Jozo pade.

U isti tren pojavi se Dane i Janja na vratima staje i opaziše Hakana kako bježi.

– Stani, izrode! – povika Dane i potrča za ubojicom, ali nije mogao daleko, izdala ga je bolesna noga koju ozlijedi padom s konja u svojim svatovima, zbog nje nije ni vojsku služio.

Jedva se vrati k Janji koja je plakala nad ranjenim mužem dok je jaka kiša prala krv s njegova lica. Izdahnu joj na rukama  govoreći:

Prašćajte, i ja prašćam svima…

 Iva Bagarić/Tomislavcity