Odgajana u uvjerenju kako se treba držati do svog komšiluka, Zorka se svesrdno trudila oko novih susjeda. I brzo je zadobila njihove simpatije. Kako i ne bi kad ih je lijepo ugostila u svom domu i počastila domaćim burekom. Spominjući se one narodne „sve su pite pitice, a burek je pitac“, Zorka je oduševila nove susjede. Iako vole pričati o kulturi i profinjenosti, pitu su doslovno listile. Najglasnija je bila prva susjeda Đurđa.
– Tak nešto slasno nisam odavno papala. Budem ponela jedan komadić Štefeku, prosim te Zorka?
– ‘Ko brani, ponesi, muke meni skuvat’ još jednu. Ja to učas.
– Meni je to tak komplicirano. Testo pa nadjev, pa razvlačiti. Ne mrem ja to. Ne da mi se s tim zamarati. Tak i tak ima kupiti. Kaj ne, Biba? Mi smo ipak gradska deca, nismo dotepenke. A kom bi kumice prodale svoju robu? Oprosti, Zorka, ti si pak neka treća fela, ni dama, ni kumica?
– U nas malo koja žena ne zna pitu skuvat’, samo ako je sosve suvoruka – Zorka će Đurđi. A ‘ko su ti te kumice?
Na ovu Zorkinu susjede se nasmijaše pomalo ironično. Voljne su one pred Zorkom pokazivati svoje znanje i istaknuti gradsko podrijetlo. A u Zorke su se lijepo družile i dobro častile, te vješto izbjegavale sastajanje u svojim kućama. Primijetila je to Zorka i nije nasrćala. Sjetila bi se tako strine Stane i njezini mudrovanja: “Sve ti se samo kazuje“, a i one „Krsti se kuće u koju svit ne ulazi“.
Svakim danom je Zorka napredovala i držala se Martinovih savjeta. Više je cijenila sebe jer se već uvjerila u ispraznost napuhanih gospođa. Nekad bi namjerno dopustila susjedama da povjeruju u njezinu naivnost, misleći u sebi.
– Đaa vas take linguzaste. Više se vi pravite gosposne, nego što jeste. Ali, eto vam tamo, ne dam ja sebe i svoj obraz. Vidim ja kako vam nije mrsko ni opsovat’, ni uradit’ šta je grijota, ali nisam ja sudac.
Tako je razmišljala i tada dok ih je gledala kako hlapljivo jedu burek. Nisu marile za masne ruke, tamanile su pitu baš po domaći. A nisu zazirale od dobroćudne Zorke koja je kao prava dama pristojno nudila svoje gošće i obećavala nove susrete očekujući ne će li koja i njoj ponuditi gostoprimstvo, ali nije ga dočekala?
– Znaš kaj, sus’eda? – jedva Đurđa dođe do zraka između slasnih zalogaja. – Kad bi ti ht’ela napravit’ ovak’ jednu c’elu pitu za moje, jedne ned’elje. Ja bum pozvala svoju šeficu na ob’ed. To je jedna fina gospođa, starog zagrebačkog podr’etla. Bum joj rekla da sam sama vukla t’esto, ona to tak c’eni.
– ‘Oću, moja Đurđa, kad god ‘oćeš. Ima u mene i mesa, ne triba’ ti kupovat’. A ti ćeš mene jedan dan malo provodat’ po Starom gradu, još me stra’ same.
– Kak ne? Budemo se špancirale celi dan.- jedva dočeka Đurđa jer je usluga bila previše primamljiva da bi je odbila.
Ubrzo je Zorka s cijelom tepsijom bureka prekrivenog taze kuhinjskom krpom, stajala ispred Đurđinog ulaza, vjerujući kako će ovaj put biti pozvana u kuću, pa zaslužila je, zar? Ali, Đurđa je već istrčala u dvorište čim je Zorka kročila u nj. Pružila je obje ruke prema tepsiji i preuzela je od Zorke govoreći kako je u žurbi, glanca srebrni escajg, i servira porculanski servis svoje bake. Pa treba se još nacifrati, zrihtati nokte, nabaciti šminkicu. Trčkarala je u kućnoj haljini i kuckavim papučama oko Zorke i pridržavala ulazna vrata jadnom nogom tako da je Zorka bez riječi izišla na ulicu, malo i povrijeđena.
– Meščini da si privršila miru, ovo je pravo prezobrazno – razmišljala je Zorka. – Tribala bi’ se ja sad naljutit’, ali ne ću, na komšiluku pa da se zamirimo. Ne znam kakav je ovo svit? Liporičan i rek’o bi umiljat, a u kuću ne da? Majke mi je to grijota? Štaš? Možda i’ nije svitovalo, ne mogu bit’ pametna?
Sutradan je Zorka cijeli dan razmišljala o susjedi Đurđi potajno se nadajući pozivu na kavu i zahvali. Već joj je oprostila, ali više joj nije zavidjela ni na čemu. Ljudi se uistinu razobliče svojim postupcima. A kad je na vratima ugledala susjedu Đurđu s praznom tepsijom, Zorka se prilično zatekla.
– Moja Zorka, kak smo se l’epo počastili? Šefica se tak nabubala bureka, a onda vinčeka? Ta pije k’o smuk. Vrag te ‘ebal!
– Jadna joj majka. Kud će pit’, ženska glava? Bože, ne daj pamet privrnut’. – začuđeno će Zorka.
Ona bi se uvijek trgnula na psovke u govoru novih susjeda, misleći kako im je to prava grjehota. Tako i ovaj put, a još više kad joj Đurđa pokaza na zamotuljak u praznoj tepsiji. U celofanu su bile lijepo upakirane tri- četiri bombonjere „griotte“.
Prestraši se Zorka kad pročita naziv na crvenoj foliji pa će zbunjeno:
– Što je metnulo dva „tt“?
Iva Bagarić/Tomislavcity
