Foto: Ana Bagarić/Tomislavcity

Zagledan u bonacom namreškano more, Ante je na klupi sjedio s lijepom Dalmatinkom. Prijala mu je njezina blizina, ali se nije mogao osloboditi košmara u glavi. Spoznao je da čovjek može pobjeći od nekih ljudi, ali ne može od samoga sebe.

– Ante, pari mi ka da te nešto muči? – pitala je djevojka s puno ljubavi u glasu.

– Nije mi ništa – branio se – sjetim se majke? Sama je, a toliko se uzdala u me.

– Možeš je dovesti k nama kad se oženimo. Nisam protiv?

Ona bi prije umrla, nego ostavila svoju kuću. Ne razumiš ti to, Amalija.

Djevojka se zaljubljeno nasloni na Antino rame dok je on pokušavao u mislima odagnati sjećanje na Kosu.

Ante, ti si sličan Vlajima. Možda ti ne odgovara budući život s mojim roditeljima?

Ne smeta mi, nemaju nikoga osim tebe? Mi smo se dužni brinuti za vilu, živit ćemo od bogate gospode koja dolazi u Split.

Lipi moj Ante! – umilno će Amalija – otac je jako zahvalan šjoru Jeri što nas je upoznao. Cijeni tvoju snagu i odanost kao i volju za svakojakim poslovima, sve ti ide od ruke.

Anti su godile ove riječi, ali je znao koliko ona ne razumije njegovu životnu borbu.

Prisjeti se kako je sa skupinom sumještana dolazio raditi u Split. Najveći dio puta bi pješačili pa po dolasku radili raznolike poslove koje im je dijelio njegov ujak Jere. Neke je slao u cementaru, neki su klesali kamen, jedni zidali, drugi tesali drvo u brodogradilištu. Njemu je uvijek davao lakše poslove, radove u vrtu gradskih kuća ili kojekakve usluge splitskoj gospodi.

Ante je tako upoznao ugodni gradski život i zaljubio se u nj. Ujak ga je taktički spojio s Amalijom i njezinim ocem. To je bio isplanirani susret i velika prilika za Antu.

Šjor Duje je bio vlasnik velike kamene vile – hotela u gradu, tu bi odsjedali ugledni gosti. Imao je i nekoliko uposlenika, a kad se Amalija zaljubila u vrijednog Antu, otac joj se oduševio.

Ante je vridan, poslušan i odan. Dobro si izabrala, kćeri. Nedostaje mu malo gradskih manira, ali brzo uči. Domalo će on biti pravi gospon.

Vezu s Amalijom Ante je brzo obznanio javnim zarukama. Svi su tom vezom bili zadovoljni, samo je Ante još vodio borbu u svojoj nutrini.

Bojao se susreta s ljudima iz zavičaja, a često bi ih susretao po gradu. Namjerno je pokazivao otvorenu odbojnost, tako ih je držao dalje od sebe.

Savjest mu ipak nije dala mira, sveudilj ga opominjala za onu noć s Kosom. Nije bio miran unatoč čvrstoj odluci da se ne će vratiti u selo. Često je sanjao kako ga seljani traže, optužuju, kamenuju…

Osjećaj jake nelagode preplavi ga onog jutra kad mu put prepriječi Kosin rođak Martin.

Ante, izio si govno! Kosa je noseća. Njezini joj ne daju u kuću. Živi s tvojom materom ko najmenica.

Kao da u njemu eksplodira sva ona nakupljena strepnja, zateče se pred Martinovim pogledom punim prijezira:

Prodo si dušu đavlu! Ostavio sve svoje zbog te gospodske odiće. Nema u tebi kruva! – siktao je Martin i pljunuvši na stranu, zaokrenu se i otišao prema škveru.

Dok je stajao kao ukopan, Anti priđe mladić kojeg je viđao na tajnim partijskim sastancima:

Oprostite, gospon, što vam ovako prilazim, ali želim vam iskazati zahvalnost i divljenje u borbi za radnička prava. Nekoliko nas iz škvera želimo u partiju.

Ante se zbunio pred istodobno iskazanom pokudom i pohvalom. I sam se pitao je li junak ili kukavica? Ubrzo je zanemario Martinov prijekor i prionuo uz pohvale i ugodan život. Odlučio se za lakši put na kojem se kukavičluk zna preodjenuti u lažno junaštvo.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Ana Bagarić/Tomislavcity