Kao okamenjeni svjedok ljepote Božjeg stvaranja,  smještena u prirodnoj zavjetrini brežuljkastog krajobraza, stoji bukovička pećina. Stoljećima je služila kao zaklon pastiru, rataru, putniku, prognaniku…

U tursko doba je bila skrovito mjesto bogoslužja gdje su se, u strahu od osmanske vlasti, kriomice dijelili sakramenti. Budući da je nekada bila utočište i makarskom biskupu Nikoli Bijankoviću, prozvaše je pećina- katedrala, a posvećena je sv. Ignaciju.

Kroz burnu povijest, od osmanlija do komunista, pružala je utočište kršćanskom puku i hrvatskim domoljubima. Tome svjedoči ploča s imenima mještana koji su iz pećine 1945. odvedeni u smrt.

U pećini je prirodni izvor koji se ugasi za ljetne suše, ali u kišnom periodu proteče dajući prekrasan prizor. Jedan takav, neuobičajen za kolovoz, dogodio se u bliskoj prošlosti kad je voda potekla ispod oltara za vrijeme svete mise. Bila je to neobično kišna godina. U kraju siromašnom vodom, u podnožju pećine nekada su radile mlinice. Jedna je obnovljena  po uzoru na izvorne,  zauzimanjem franjevaca na župi.

Kako su čudni putovi Gospodnji, na njima se patnja preobrazi u ljubav. Svjedočimo toj ljubavi koja  poteče s oltara iz kamene utrobe. Iznova fratri mole s vjernim pukom, utječu se Svevišnjem pred navalom modernih pošasti. Nedjeljom prije Velike Gospe, u pećini se slavi sveta misa i upriliči blagoslov vozila.

Posebna je ta nedjelja u kolovozu kad s oltara u pećini  odzvanja Božja Riječ, a potom nadahnuta homilija. Tolike su lijepe i poticajne riječi poletjele s ovog mjesta vjernicima kao svojevrsna okrepa. Obilje Božjeg blagoslova iznova zarosi udolinom.

Bog se sveudilj obraća čovjeku preko čovjeka, nudeći mu nadu potaknutu blagom riječi vrsnih propovjednika. Puk voli riječi, prepoznaje se u njima. Prijaju te riječi i potrebne su, osnaže. Probude uspavana čuvstva i učvrste spoznaju o ljudskoj nemoći i Božjoj svemoći. Ukažu na bitno i potrebito, odmore umorne misli i odagnaju sveprisutni strah.

I kad svećenik, svetom vodom i posvećenom desnicom, blagoslovi prostor i ljude, vozila i vozače, k nebu poleti zahvalna pjesma „Sred te se pećine Marija javi…“

Pozdravlja se Marija čiji bijeli kameni kip, djelo domaćeg sina, hrvatskog kipara Vinka Bagarića, gleda s vrha pećine i pruža ruke puku, a ovaj puk zna kako je dobro biti zagledan u Gospu.