Venka je imala tri brata. Dvojica su bili oženjeni, a najmlađi Dane, malo stariji od Venke, upravo je stasao za ženidbu.

Jaga je rodila njih četvero, a bilo je tada i puno brojnijih obitelji po onoj domaćoj, „kupus i dite“.

– Neka dice – govorila je baba Venedika – Bog je milostiv prema mom Blagi, dao mu tri sina ko tri jablana i jednu curu, lipu ko jabuku.

Danu ove godine toka u vojsku – pričao je Blago tog ljeta Bariši, Ivanovu ocu kad bi se sreli ispred crkve. Blago je namjerno izbjegavao razgovor o Ivanu, a osjećao je kako su kao obitelji već povezani otkako se saznalo za Venkinu trudnoću.

Kršan ti je Dane – prihvatio bi Bariša motajući duhan – kažu da mu niko u župi ne mere odbacit kamena?

Dane je uistinu uživao ugled među vršnjacima, unatoč plahovitoj naravi. Lako je nasjeo na isplaniranu provokaciju jednog seoskog momka.

– Da sam ja na tvom mistu, Dane – reče mu smutljivac dok su stajali uz djevojačko kolo- ne bi mi umakla Barišina Anka? Pa, nek i njiova kuća vidi kako je imat obljubljenu sestru.

Planu u Dani hirovita narav pa ga jedva zaustaviše da ne udari provokatora. Naljuti se Dane i na samoga sebe jer mu je oko stalno letjelo na Anku, a misli bludjele.

Nije cura ništa kriva! – siktao je udarajući nogom u bus trave dok se otimao čvrstom momačkom stisku, spreman na vršnjačku tučnjavu.

Prešutio je uhvaćeni Ankin pogled od kojeg mu zatopli oko srca.

Zaiskrilo je tog ljeta između Dane i Anke, a razbuktalo se onog dana kad Dane krišom dođe do vrba gdje je Anka odmarala u hladovini dok su ovce plandovale.

Zažariše se obrazi mlade djevojke kad ugleda obijesna mladića kako joj prilazi s vatrom u pogledu.

Kuda tebe put nosi? – jedva izusti stidljivo.

Bilo je očito kako je Dane došao s namjerom. Odmah je djelovao uhvativši Anku za ruke i privinuvši je uza se.

– Dane!- molila ga je – nemoj mi ništa nažao učiniti, ko Boga te molim.

– Ne ću, zdravlja mi – šaptao je oholo- danas ćeš biti moja.

Anka se prepade Danina pogleda i čvrstog stiska pa ga pokuša odgurnuti od sebe. Nije joj polazilo za rukom. Prepala se slabosti svoga tijela pa u strahu tiho zaplaka:

Zar si ti, Dane, momak koji bi obeščastio nevinu curu? To je radio Tahir-beg Kopčić. Viruj mi da bi’ i ja, ko i Diva Grabovčeva, rađe umrla, nego svojom voljom bila tvoja.

Spomen Tahir- bega Kopčića i Dive Grabovčeve, utrnu u Dani probuđenu želju. Prepozna i sam u svom naumu čin nedostojan pravog momka kakvim se smatrao. Dotaknuše ga bistre djevojačke suze do te mjere da se ne usudi pogledati Anku u oči. Popusti stisak njegovih ruku kad na djevojačkoj podlaktici ugleda usicani križ. Preplavi ga nelagoda, osjeti se poniženo.

Pognute glave, skrivajući pogled, pusti Anku iz zagrljaja i pobježe kroz rakite, ne osvrćući se.

Bio je to susret osvetoljubivosti i muškog ponosa što doživi poraz pred bistrim djevojačkim pogledom i ljepotom nevinosti. Iz tog susreta planut će čista i velika ljubav. Hoće li joj prilike biti naklonjene?

Iva Bagarić/Tomislavcity