Ivanovi svatovi bili su događaj za cijelo selo. Domaćice su pristavljale kiseli kupus jer se iz kola uvijek mogao netko svratiti na večeru. I svraćalo se, kod rodijaka ili poznanika, a potom ostajalo na sijelu. Bila je to prilika za zamiračinu u vrijeme sijela i ženidbe na prvi pogled kad su brakovi, unatoč kratkoći veze, opstajali.
– Ajde! Trka! – povika glasno vjenčani kum – izuvajte se kom je žao opanaka! Poletit će se s Barišna Zgona na moj znak. Ovan čeka na pozidi. Ko prvi do njega, trka je njegova!
Ionako veselo društvo još više živnu na ovaj poziv. Neki mladići su se izuvali te u vunenim čarapama gazili tanki snijeg odlazeći za kumom do startne pozicije.
– Ode i Dane s trkačima – zamijeti strina Cvita koja se s najmenicom Janjom upravo spremala ići kući, ali ne odoli želji popratiti trku.
Mladi diver s navezenom divernjačom, kao lentom preko ramena, ponosno je stajao na kamenoj pozidi uz ovna velikih uvijenih rogova zavezanih nakićenom uprticom. Juko je rukama držao kosmato runo pazeći da životinja bude mirna.
– Ima dvaestak trkača! – čuo se glasni Jukin komentar – bit će trka za pripovid! Došli su na misto! Sad će poletit!
U trenutku kad se poljem razliježe glasni usklik: „ Sad!“, potrčaše mladići iz sve snage. Glasno bodrenje nabijeno emocijama promatrača dovede do usijanja trenutak kad se trkači približiše kućama. Tanko žensko ijujukanje miješalo se s grmljavinom muškog ojkanja i lelekanja što unese sjaj u poglede razjarenih trkača pa zažarenih lica posrtaše u želji koja nije pratila njihove mogućnosti. Pojedinci su padali po snijegu mlateći nezadovoljno rukama zbog ispadanja iz utrke dok su drugi u grču trčali prema cilju.
– Ajde, Dane! – začu se tanki Ankin glas i privuče pozornost okupljenih. U istom trenutku Dane se izdvoji iz skupine i spretnim skokom nađe se na kamenoj pozidi te rukama uhvati ovnove rogove i povika:
– Trka je moja!
Svi na trenutak odahnuše. Uzbuđenje je kulminiralo pa polako splašnjavalo.
– Brižani! – povika Dane ponosno – vodite ovna! Trka je naša!
Iskonska težnja za pobjedom otvorila je prostor slavlju. Grlili su se mladići iz Brižana poimajući Daninu pobjedu kao kolektivni uspjeh. Nisu izostale ni žustre rasprave poraženih, međusobno prigovaranje za loš start, nepoznat teren…
– Lipa dana, žene moje – oglasi se Genga – imat će se o čem pričat misec dana. Sve mi šanta da skantaram pismu o trkaču Dani, momče je na dobru glasu.
– Mogo bi večeras otić i omanet iz sela? – zagonetno će strina Ivuša – nešto mi se samo kazuje.
I sjeti se Ivuša, oduvijek je ženska intuicija bila jaka.
Poslije svatovske večere, kad pratioci odlaze kući i pozdravljaju se s mladom, Dane veselo začini:
– Najbolje bi bilo nadoknadit šćetu! – te obznani javnu prosidbu – Anka, oćeš li mi?
Svi se zatekoše na ovu Daninu, samo Anka nije. Stidljivo se smješkajući donese torbu ćilimušu iz koje su virili bozavci, pape i vunene čarape pa je doda Dani.
– Oću ti, Dane! – izgovori tiho, ali tako da su svi čuli.
– Oće! Oće! – prihvatiše svatovi kad Dane uze torbu i veselo krenu u noć. Oglasi se ispred kuće pucanj iz kubure pa pjesma i momačko pocikivanje.
– Jesam li ti rekla?! – strina Ivuša čestita samoj sebi ljubeći nosom mali prozorčić kamene kuće.

Iva Bagarić/Tomislavcity