Od davnina su djevojke u duvanjskom kraju spremale ruvo za udaju. Životne prilike su uvjetovale količinu, a sposobnosti su utjecale na kakvoću ručnog rada. Budući da se svijet bavio stočarstvom, vuna se koristila na različite načine. Od nje su se pravili dušeci za ležanje, biljci kao pokrivači, ponjave i ćilimi za prostirke po podu, a u bliskoj prošlosti i stoličarke i prekrivači za kauče.
Tkale su se torbe za različite namjene; prtilice za čobanluk, bilotorbe, bisage i vriće za žito, zobnice za konje, a torbe ćilimuše za curske darove i svečane prilike. Vuna se rabila i za odjeću, plele su se čarape, tzv. bičve, pape i terluci, guće i kotule, čerme i pregače. Malo koja djevojka nije znala presti, pripredati, snovati, tkati, plesti, vesti…Vješte su bile na tkalačkom stanu, s kudiljom i vretenom, raškom i vitlom, grebenu i gargašama. A onda bi vunu nosile na vlačaru pa kančila na bojanje. Sve su to radile isključivo djevojke i mlađe žene. Nisu znale za odmor i dosadu. Za rijetke koje se nisu doimale ženske radinosti, vrijedio je nadimak – „puda“.
Većina djevojaka je bila vješta u tim ručnim radovima, ali i u muškim poslovima. Nema tog što bi se otelo ženskoj ruci tih sedamdesetih godina minulog stoljeća. Natjecale su se koja će uraditi više i ljepše.
Odmakom od tog vremena, jasnije spoznajemo prilike u kojima je vladao sklad između čovjeka i prirode, unatoč predodžbi o grubom i primitivnom načinu života.
U svakoj curskoj sobi slagalo se cursko ruvo. Pazile su djevojke kako će „skalupiti“ tkalo i lijepo ga složiti u jedan kut ili dignuti na ormar, a onda prekriti čistom plahtom i zategnuti sa svih strana. Za ljetnog vremena bi se ruvo ponekad iznosilo na sunce, a onda opet oprezno i vješto slagalo s pokojom grančicom bekturana da zamiriše.
I Cvita Perkanova je odavno spremila ruvo, a već treću godinu ga iznosi na sunce i pomalo zamišljena vraća u cursku sobu. Voli ona izbjeći radoznale poglede, ali to joj ne polazi za rukom. Jednom joj je bilo jako neugodno kad je ispred njezine kuće naišla Božina mater u trenutku dok je unosila tkalo s pozide. Obe su se zatekle i jedva upitale, neka tiha tuga pratila je njihove susrete.
– Kako si Cvita, jesi li se umorila? – prozborila je Janja pristojno.
– Nisam se umorila, Janje. Nismo danas radili u polju pa ja ovo malo po kući. Nema umora od kućnog posla – odgovarala je Cvita, a glas joj je drhtao.
– Bože piše da te pozdravim ako te sritnem. Ja sam mu vratila u pismu kako se cura ne pozdravlja u prazno. Pa, eto, neka znaš. Volila bi’ ja da nije ‘nako naglo otiš’o za Australiju. On je tamo pribig’o zbog te jadne politike, nije mu se dalo šutit’. Šta sam mogla kad me se nije pitalo? Da je se, srićom, oženio s tobom i poveo i tebe sa sobom, bilo bi mi pola muke. ‘Vako mi te žao. Vidim ja da se ti njem nadaš, a znam da si mu bila povolji. Nisam sigur, a sve mislim kako će doć’ po te. Kokad bi me sunce ogrijalo? – Janja je govorila tiho i polako pazeći da je tko ne čuje.
– Ne znam ja, Janje, šta on misli? Imam ja mušterija, ma ne ću za svakoga. Uzdam se u Boga kako će doći suđeni. – Cvita je ponosno branila svoju djevojačku čast, a najradije bi se glasno rasplakala. Ta ne može se ljubav tako lako zaboraviti.
– Ako ćeš mi virovat’, svaki dan molim Boga za vas oboje. Grijota je curu izneviriti, a na komšiluku. Ne će mu to prodobrit’, pa nek sam ga rodila. Ne znam spominje li ti sestra išta u pismu? Vaša Draga je blizu moji, viđaju se kod crkve. – Janja je nastojala utješiti Cvitu.
– Ne bi Draga njeg spominjala, pisma čita ćaća, mrsko je nama o njem prid ćaćom. A opet, koda on misli na me kod toliko cura u svitu. „Daleko od očiju, daleko i od srca.“ – Cvita se na trenutak zamisli, pa odlučno reče.
– Ove zime ću otić za prvog koji mi se javi. Nemam ja za kim žaliti. Čekala sam tri godine, više ne ću. Ne će moje ruvo dogodine na ćaćinu pozidu, pa taman crkla.
Zabaci Cvita na rame valjani biljac i uzdignute glave uđe u ćaćinu kuću. Kad za sobom zatvori vrata curske sobe, zaplaka k’o godina. Znala je ona kako ne će pogaziti obećanje voljenom mladiću što ga je izrekla prije tri godine kad je Bože otišao u daleku Australiju.
Pogled na sliku Čudotvorne Gospe Sinjske, koju je Cvita štovala, ublaži probuđene osjećaje i ona obrisa suze s djevojačkog obraza. A prekrasni zalazak sunca nad Tušnicom pobudi nadu u sretni završetak njezine ljubavne priče.
Iva Bagarić/Tomislavcity
