Čekanje nam je dobro poznata mislena imenica. Sveudilj se pozdravljamo čekajući neko bolje vrijeme.
Čekanje je utkano u naše dane, svatko bi mu mogao ispjevati svoju pjesmu. Jedna od najljepših ispjevana mu je u pjesmi Čekaj me K. Simonova.
I naš kraj su obilježila čekanja. Svojedobno su bila upečatljiva čekanja očeva iz Njemačke na autobusnim kolodvorima pa potom čekanja autobusa za inozemstvo na seoskim postajama, poluprazne torbe, brzinski poljupci i uobičajene oproštajne riječi: „Piši!“
Vremenom su se opraštanja preselila bliže, na kućni prag, ali osjećaji su uvijek isto sjetni. I pozdravi su poprimili drugačiji izričaj: „Javite se kad stignete!“
Čekanja su postala drugačija otkad se cijela obitelj pozdravljala s vremešnim roditeljima. Dobro je što smo postali prilagodljivi po onoj „što ne možeš promijeniti, prihvati“.
A prihvaćamo li prihvaćamo, i ono što valja i ono drugo što pokupimo usput. Pokupili smo i potrebu za komforom misleći kako će nas ona usrećiti. Napravili velike kuće, luksuzno ih opremili i zaključali, sad one čekaju. Kamen bolje podnosi čekanje.
A poznati osjećaj nostalgije preselilo se zajedno s ljudima, u dijasporu. Sad se tamo više čeka.
Postali smo robovi novog doba koje otima naše vrijeme, naš novac i vuče nas u vrtlog modernog življenja. To življenje je opora borba s nametnutim potrebama koje su nas zarobile i vladaju.
Nekada se u našem kraju kuća pravila za obitelj, roditelje i djecu, eventualno bake i djedove. Svi su bili sretni kad su imali svoju sobu. Ali sreća nije dugo trajala. Onog trenutka kad smo dobili taj dugo traženi „mir“, počeli smo smetati jedni drugima.
Kako se praznila duša tako su se počele prazniti i naše kuće. I one su tražile svoj mir i slobodu. Udovoljilo im se, oslobođene su. Zjape prazne prepune uspomena na svoje stanare.
Kao zarobljene ljepotice s vjenčanim velom svjedoče zaručnikovu odanost životnom obećanju. Izgraditi i opremiti svima, neka se ne tiskamo kao nekada.
Obećanje nije teško ispuniti zdravim rukama, ali je teško ispuniti ljudske želje koje u pohlepi pojedu same sebe.
Brojne vile u koje je ugrađena cjeloživotna muka njihovih graditelja, zjape prazne i osigurane od provalnika čekaju povratak svojih stanara.
Hoće li ih dočekati? Tko zna. Možda će tada tražiti potpunu obnovu. Moljci i vlaga će odraditi svoj posao, to su vjerni stanari koji ne plaćaju stanarinu, svojevoljno se nastane u prazninu punu netaknute tkanine kupljene na sezonskim sniženjima. Kako je to bila dobra i isplativa kupnja, „kupiš tri – platiš dvije posteljine“, a materijal kvalitetan, pravi damast. On može dugo trajati, može čekati.
Nema veze ako stvari i ne dočekaju povratak svojih vlasnika, moda će se ionako promijeniti, nabavit će se novo pokućstvo, sve novo.
Samo, neka još malo, treba se strpjeti, doći će i taj dan. Sve može pričekati, dobro je se osigurati za stare dane.
E, mogu li dani čekati? Oni se broje, odbrojavaju, bez obzira jesu li popunjeni ili prazni, odlaze u nepovrat čekajući nove za koje ne znamo hoće li doći? Uostalom, bitno je svoja čekanja bojati svijetlim bojama.
Iva Bagarić/Tomislavcity
