Ne pamte Brižani jutro kakvo je osvanulo te jeseni kad je Ante Plemića napustio rodni kraj. Obistinila se njegova zagonetna prijetnja kako će jednom „omrknuti, a ne osvanuti“.

Kad su se začuli prvi pivci, Cvita se prenu iz sna i u polumraku napipa krunicu pa započe poluglasnu molitvu:

Iman na čem Bogu zahvalit, ta Ante je sinoć dovea Kosu. Istina, selo će propravljat što nije donia omanet kako nalaže običaj, već umaka curu i nije je vratia kući. Zamirit će svit, ima na čem, ali za koji dan će se sve ušutit.

Baš kad je zaustila prvu zdravomariju, učini joj se da čuje ženski plač. Skameni se u toplom krevetu i ne nađe snage ustati. Zloslutne misli navirale su joj po glavi.

Da nije Danina Anka u porodu, ne daj Bože, um…? – pomisli – vrime joj je rodit.

Gospe moja, sačuvaj nas od zla – jedva prozbori pa se teško pridignu s postelje.

Možda mi se pričinja, ta zvali bi me da je porod? – tješila je samu sebe.

U susjednoj sobi, u koju se uvukla prva jutarnja zraka, Kosa je uplakana sjedila na krevetu. Čim je otvorila oči, pogled joj je zastao na papiriću zapetom za okvir svete slike. Tijelom joj je prostrujala nekakva nelagoda jer u sobi nije bilo Ante.

Drhtavim rukama izvukla je presavijeni papirić, otkinut iz teftera kakav je imao i njezin doktor. Često je nosila doktorove poruke po gradu, ali ih nikada nije čitala, iako je na službi naučila pročitati krupna slova. Zbog tog su joj se u selu rugali spominjući kako to nije za ženskadiju.

Pogled na otvoreni papirić, slomi joj srce. Bolje bi bilo da ga nije znala pročitati, pomisli.

NEMOJTE ME TRAŽITI JA ODO ZA DALMACIJU UJAKU NE VRAĆAM SE U SELO

KOSU NISAM ISKORISTIO NEK SE VRATI SVOJOJ KUĆI.

– Lažeš!- zarida Kosa glasno pa prekri lice rukama tresući se u grčevitu plaču. Kad Cvita oprezno odškrinu vrata, Kosa zaplaka tužno pokrivajući tijelo svojom šarenom haljinom.

Dugo je plakala držeći u ruci presavijeni papirić. Cvita je sve razumjela bez pojašnjenja. Obistinile su se one Antine prijetnje kako će otići od kuće i pristupit nekakvoj partiji.

Obje su plakale u polumračnoj sobici kojom se svjetlo sve više širilo tjerajući mrak i zakutak.

Di sam sad prispila? Dobro mi je mater i rekla, samo ću kuću naružit? – kroz jecaje je govorila Kosa.

Ja ću te štitit! – prozbori Cvita bolno  ali i odlučno – neka te sa mnom. Sitit će se Ante svoji besida, a ti sidi pod ovim krovom, on te je ovde dovea.

Zajednička bol zbližila je tog jutra dvije povrijeđene žene. Zbližila ih je i zajednička ljubav, ona koju svi u selu osudiše i postaviše na stup srama. A one su još čekale njezino preobraženje i povratak, čuvale su u srcu mjesto za nju. Ta i u tužnom srcu ljubav može stanovati i čuvati nadu koja joj je vjerna pratilja. Bijaše te tuge obilje ispod ovih planina, kao da joj je tu prirodno stanište ili mjesto na kojem čeka pomoć iz visina. Zagledanost u visine branila je prigušenoj nadi da se pretvori u očaj.

Iva Bagarić/Tomislavcity