Iva Bagarić/Tomislavcity

Hladnoća je okovala malo selo na brijegu i posula krovove zrnastim sjajem.

– Suvi led! – Blago je puhao u ruke timareći konja, spremao se na put.

– „Noćas je zec tražio mater“ – Jaga će pružajući mužu vunene rukavice – čuvaj ruke da ti ne ozebu, gadno je kad „zađe za nokte“.

Triba izmirit redovinu i upitat našeg fra Miju bi li došo k Cviti i Kosi, nek se ispovide, ne mili im se ići na veliku ispovid.

Jaga nije ništa kazala, samo je pomirljivo slijegala ramenima.

Dok je Blago odlazio poljem prema crkvi, Cvita i Kosa su zamišljene sjedile kraj ognjišta.

– Sveto Porođenje – uzdahnu Cvita – pogledaj na nas.

Kosa je odsutno promatrala igru žiški na ognjištu razmišljajući kako blagdani sretnim ljudima donesu radost, a tužne još više rastuže. Uvuče se neka sjeta pod kožu pa nagriza ionako prisutnu ranjivost.

Valjalo bi se ispovidit, došla bi lašćina s oprostom grija, ali ko smi kleknut i privalit priko usta svoju nepromišljenost? Ako bi se još zavrno kakav pratar tvrdokorna srca pa me potiro bez odrišenja, u crnu bi zemlju propala.

Tako je razmišljala čuvajući u srcu božićnu nadu.

U podne je zubato sunce grijalo cijeli kraj i sve je bljeskalo u odsjaju. Selom se orila dječja graja i radosno pocikivanje. Veseli dječji glasovi najaviše i dolazak važnog gosta kojeg Blago  dovde na konju zvoneći zvoncem kad bi sreo odraslu osobu. Ljudi bi pri tom kleknuli križajući se ponizno.

Eno pratra! – vikala su djeca – to je onaj što dici donosi cukrice.

Živahna skupina rumenih obraza ubrzo je stajala pred Plemića kućom pružajući ruke prema fra Miji. Većini je ta šećerna bombona bila prvi slatkiš u životu.

Kad je Blago uveo fratra u bratovu kuću, ozarila su se umorna ženska lica. Razgovor sa svećenikom i božićna ispovijed potisnuli su onu brigu što ih je izjedala. Snaga primljene okrepe zaiskrila je u Cvitinu i Kosinu pogledu.

Cvita je obilno nagradila fra Mijin dolazak govoreći:

Bogu vala, kuća je puna svega, naši najmenici, Jozo i Janja, rade ka crvi, nama je u njima Bog providia.

Htjela je još nešto reći, ali nije mogla. Pri spomenu Antina imena, sva bi protrepila

Molit ćemo Boga i nadat se dobru – ohrabri je fra Mijo vidno zamišljen. Znao je on sve o Anti i partiji kojoj je pristupio, o novim vjetrovima što su zlokobno zapuhali prema Crkvi.

Blago, odvadi malo bilog smoka i bravetine za Halilovu dicu, čekat će nas pri povratku, na putu su nam – zapovjedi fra Mijo. On bi često ono što bi mu imućniji darivali, dijelio potrebitima.

Seljani su dugo gledali za svećenikom kad je odlazio iz sela ćuteći blagost božićnog ozračja i skore velike župne ispovijedi. Tog dana su brojni koraci vodili k Cvitinoj kući, mogla se tamo, na tuđoj muci, utažiti sveprisutna glad za ljubavi.

Istog popodneva, vodeći konje na pojilo, sreli su se Stojan i Frano. Nisu pričali od proljetne sjetve, zbog odorane međe.

Frano, budući da je bio teške naravi, ali bogobojazan, prvi pozdravi Stojana:

Stojane, sutra ću na ispovid pa prašćaj? I ja tebi prašćam.

Bog ti grije oprostio, a s moje strane su ti oprošćeni, samo mi više ne kreći u mrginj?

Planu nešto u Frani, zamalo mu ne poleti koja gruba s usana, ali se suspregnu. Trznu Alatov povodac i zaputi se prtinom prema selu.

Ukućani radosno dočekaše vijest o mirenju pa se Franina žena s olakšanjem uputi Plemića kućama, bez bojazni da će tamo sresti Stojanovu ženu koja joj ne naziva niti odziva „Faljen Isus“.

Zateče je u Cvitinoj kući i bi joj milo kad joj otpozdravi s draga srca pa je i za zdravlje upita.

Kad je isan rajetan, odma je i zdrav. Sve mu se mili – odgovori joj i povede razgovor pun dobrosusjedskog razumijevanja, nepotrebno utrnutog. Može ga probuditi samo ljubav pomirenog srca.

Iva Bagarić/Tomislavcity