Nije se lako suprotstaviti običajnoj kolotečini, unatoč znanju i snazi. I najjači se često predaju bujici, iako poznaju izlaz na obalu.

Venkin otac Blago znao je s drvetom. Uz kućnu stolariju, napravio je dvije bešike nevistama. Uživao je blanjajući dasku, stezao je da se ne izvitoperi, mjerio, savijao, kovao, lijepio tutkalom, gladio pa rezbario. Veselio se konačnom uratku kad bi ponosno unio bešiku u kuću i zapovjedio ženi:

Tebe je donit lipe slame za stroška.

Bešika u kući uvijek je bila radost. Blago se veselio unucima od dvojice sinova, rodili su se iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci. Obojici je did napravio bešike, pričalo se o Blaginu rukodilu:

– „Stat pa gledat“, zlatne ti mu je ruke Bog dao? – komentirala je strina Cvita uz ironičnu opasku – u mog Jandre obe live, a dva rođena brata? I Bog se prema nekom raskomoti, a nekog oškrbi u svemu – udarajući se u prsa kao znak kajanja, nadodala je usput:

– Ne bilo mi upisano u grije.

Nitko nije ni slutio o čemu je Blago razmišljao dok je izrađivao bešike. Ne bi on to nikom ni rekao, niti bi ga itko razumio. On je, za razliku od većine očeva u tom vremenu, jako volio svoju kćer Venku, svoju jedinicu pored tri sina. Nije to bilo uobičajeno. Nije se previše govorilo o osjećajima, poglavito prema ženskoj djeci.

Maštao bi Blago kako će i svojoj Venki kad se uda, prije poroda, napraviti bešiku. Lijepo je ugladiti i našarati pa odnijeti u Venkin novi dom, nek svi vide da ima ćaću majstora.

Zadubljen u svoje misli, Blago je jako udarao oštricom sjekire po hrastu otpuhujući od umora koji mu je pritiskao dušu, više nego tijelo. Povratak u zbilju u kojoj se zatekao, gušio je sve njegove snove o idili u kojoj je zamišljao svoju Venku.

Kako život zna udariti, jako i neočekivano, srušiti snove koji i nisu bili nerealni, zabraniti ocu da usreći kćer?

Sve to se dogodilo Blagi. Njegova jedinica Venka čekala je porod u očevoj kući jer se Ivan, s kojim je ostala trudna, nije vratio s rada. Obećanje da će doći kad iziđe iz bolnice, nije ulijevalo preveliku nadu. Selo je ispredalo drugačije priče. Iako su govorkanja bila neutemeljena, lakše su prolazila od istine. Blagu je njegova Venka često podsjećala na mladu strvinu koju rastežu gladni vukovi. Ljudska sumnjičavost i praznina se od iskona hranila urođenom potrebom za režanjem i ujedanjem.

– Ne meš svitu usta začepit! – pusti Blago glas kao krik koji se razliježe snježnom planinom zajedno s udarcem sjekire u drvo. Zaboli ga jeka što odzvoni prostorom. Jača od ove boli bila je ona jutrošnja kad je starijoj nevisti donio mali krevetić, skovan „ni milo ni uredno“, samo da ima u što primistit dite.

Tribat će bešika onoj jadnici! – ujele su ga za srce nevistine riječi, iako su bile istinite.

– Venka, dite moje! – provali iz Blage prigušeni jecaj. Zadrhtaše mu ruke u kojima je držao sjekiru pa se oštrica slabo usječe u mlado drvo ostavljajući na hrastovoj kori vidljiv trag.

Iva Bagarić/Tomislavcity