Rođenje malog Jandre unijelo je veselje u Plemića obitelj. Radovali su se i Ankini Poljičaci, a strina Ivuša je podsjetila muža Boškana koji je Dani, kad je pao s konja u svojim svatovima, zloslutno prorekao:
– Ako i ostane živ, od njeg ne će bit roda ni poroda?
– Mlado tilo se brzo operta, a Bog je milostiv, dat će – kazala je tada Ivuša očitujući kršćansku nadu, ali i tipičnu žensku narav – ako se sitim, kupit ćeš mi nove papte.
I kako se kolo sreće vrti, Dani i Anki je druge godine donijelo sreću, a Kosi i Cviti veliku brigu i strepnju.
– Kad bi se Bog smilova pa i našu kuću obdaria potomkom – priželjkivala je strina Cvita – Ante bi se sigurno vratia i živia di je nika, sa svojim svitom.
Kosa je brinula drugu brigu:
– Kako ću od sramote među svit? Ni vinčana, ni prstenovana, a noseća? Ne znam ni kako ću Cviti kazat? Materi ne smim zaustit? Ćaćina su mi vrata zakračunata?
Cvita je ubrzo naslutila nešto što unese tračak nade u njezinu sumornu svakodnevicu.
– Ne smim se zaklet, ali mi se Kosa čini drukčijom. Najedrila, a prsa joj ustisala? Jedva se jutri ustaje i sve se nešto sklanja od mog pogleda. A priznala je prid svima da je bila s Antom onu noć?
To jutro Cvita je odlučila riješiti dvojbu. Sjela je ispred Kose i zagledala se u nju upitno:
– Kose, da ti nisi?
– Jesam- odgovori Kosa.
Laknulo im je objema. U Cviti se rodi nada, a Kosi je bilo malo lakše jer je svoju brigu podijelila.
– Doć će on! – povlađivala je Cvita glavom – nije tolika kukavica?
– Triba mu neko otić kazat – pomirljivo će Kosa zagledana u zasun na vratima, često je gledala u tom smjeru.
Prvi put otkad je ostavljena, Kosa zapodjenu razgovor o sebi, nesvjesna snage iznutra koja je na to ponuka.
– Mater mi je davno govorila da sam baksuzna, otkad sam neote razbila jedini bocun u kući. A i jesam. Ne dade mi se ostat na službi u gradu, a taman pomislila kako mi je upala sikira u med. Onda me Ante izneviri ko niko nikoga. Dovede mimo svi običaja, ko udovicu, bez pisme i pratnje, ni rakija se nije popila. Uvuče mi se pod biljac pa me ostavi ko zadnju…
Duboki uzdah ote se iz Kosini grudi. Popusti pas na košulji pa nastavi polako:
– Da nisam baksuz ne bi mi se primilo od prve. Koliko žena vapi za ditetom, a ne da im se zanit? A nu mene? Ne znam kako ću među narod? Dodijala su mi govorkanja. Svit sa mnom usta ispire, kokad ima pračim?
– Nemoj se dešperat, Kose, odgoni skarenost od sebe – ohrabri je Cvita – ja se tom ditetu veselim, ako ćeš mi virovat? Nadam se kako će nas s njim sunce ogrijat. Ne boj se. Ovo je sad tvoja kuću poprave, nosiš naše dite.
Kosa je slušala Cvitu. Donekle se pomirila sa svojom sudbinom.
– Ja samo molim Boga da ostanem u pameti i da svoju dušu ne izgubim. Ne mogu ništa nazor. Dobro je pa imam tebe, Cvita? Sram me što te zovem imenom, a ne znam kako bi drukčije?
– Baksuzom! – nasmija se Cvita, odavno se nije tako nasmijala.
Iva Bagarić/Tomislavcity
