Foto: Iva Bagarić/Tomislavcity

Rođenje malog Jandre unijelo je veselje u Plemića obitelj. Radovali su se i Ankini Poljičaci, a strina Ivuša je podsjetila muža Boškana koji je Dani, kad je pao s konja u svojim svatovima, zloslutno prorekao:

Ako i ostane živ, od njeg ne će bit roda ni poroda?

Mlado tilo se brzo operta, a Bog je milostiv, dat će – kazala je tada Ivuša očitujući kršćansku nadu, ali i tipičnu žensku narav – ako se sitim, kupit ćeš mi nove papte.

I kako se kolo sreće vrti, Dani i Anki je druge godine donijelo sreću, a Kosi i Cviti veliku brigu i strepnju.

Kad bi se Bog smilova pa i našu kuću obdaria potomkom – priželjkivala je strina Cvita – Ante bi se sigurno vratia i živia di je nika, sa svojim svitom.

Kosa je brinula drugu brigu:

Kako ću od sramote među svit? Ni vinčana, ni prstenovana, a noseća? Ne znam ni kako ću Cviti kazat? Materi ne smim zaustit? Ćaćina su mi vrata zakračunata?

Cvita je ubrzo naslutila nešto što unese tračak nade u njezinu sumornu svakodnevicu.

Ne smim se zaklet, ali mi se Kosa čini drukčijom. Najedrila, a prsa joj ustisala? Jedva se jutri ustaje i sve se nešto sklanja od mog pogleda. A priznala je prid svima da je bila s Antom onu noć?

To jutro Cvita je odlučila riješiti dvojbu. Sjela je ispred Kose i zagledala se u nju upitno:

Kose, da ti nisi?

– Jesam- odgovori Kosa.

Laknulo im je objema. U Cviti se rodi nada, a Kosi je bilo malo lakše jer je svoju brigu podijelila.

Doć će on! – povlađivala je Cvita glavom – nije tolika kukavica?

Triba mu neko otić kazat – pomirljivo će Kosa zagledana u zasun na vratima, često je gledala u tom smjeru.

Prvi put otkad je ostavljena, Kosa zapodjenu razgovor o sebi, nesvjesna snage iznutra koja je na to ponuka.

Mater mi je davno govorila da sam baksuzna, otkad sam neote razbila jedini bocun u kući. A i jesam. Ne dade mi se ostat na službi u gradu, a taman pomislila kako mi je upala sikira u med. Onda me Ante izneviri ko niko nikoga. Dovede mimo svi običaja, ko udovicu, bez pisme i pratnje, ni rakija se nije popila. Uvuče mi se pod biljac pa me ostavi ko zadnju…

Duboki uzdah ote se iz Kosini grudi. Popusti pas na košulji pa nastavi polako:

Da nisam baksuz ne bi mi se primilo od prve. Koliko žena vapi za ditetom, a ne da im se zanit? A nu mene? Ne znam kako ću među narod? Dodijala su mi govorkanja. Svit sa mnom usta ispire, kokad ima pračim?

– Nemoj se dešperat, Kose, odgoni skarenost od sebe – ohrabri je Cvita – ja se tom ditetu veselim, ako ćeš mi virovat? Nadam se kako će nas s njim sunce ogrijat. Ne boj se. Ovo je sad tvoja kuću poprave, nosiš naše dite.

Kosa je slušala Cvitu. Donekle se pomirila sa svojom sudbinom.

Ja samo molim Boga da ostanem u pameti i da svoju dušu ne izgubim. Ne mogu ništa nazor. Dobro je pa imam tebe, Cvita? Sram me što te zovem imenom, a ne znam kako bi drukčije?

– Baksuzom! – nasmija se Cvita, odavno se nije tako nasmijala.

Iva Bagarić/Tomislavcity