Ivan je davno otišao iz zavičaja, ali njegov zavičaj nikada nije otišao iz njega. U zrelijim godinama sve više razmišlja o rodnom kraju osjećajući zahvalnost prema svemu domaćem kao bitnom čimbeniku njegove osobnosti. Djetinjstvo nas sve obilježi, htjeli mi to ili ne. A Ivanovo djetinjstvo je bilo lijepo, unatoč brojnim obvezama i zahtjevnim poslovima što ih je on, kao i većina djece u selu, imao. Bilo je u tome dosta ljepote. Tako on to poima, a sve je u našoj glavi.
Svako ljeto bi čuvao ovce po duvanjskim proplancima, na podne ih gonio na poilo pa na plandovanje ispod Stojanove zerdalije. E, još kad bi dotjerao prvi i zauzeo najbolji hlad, sreći ne bi bilo kraja?
Tog dana mu se posrećilo. Svrnuo je stado, onda zauzeo i glavnu poziciju ispod visoke vrbe gdje bi čobani zajedno objedovali. Jedva je čekao dolazak ostalih kako bi se pohvalo s nečim novim, zanimljivim i, dotada, ne viđenim u selu. Bio je to mali bocunić. Jedva mu je ga baba dala, bojeći se da ga ne razbije.
– Viruje baba tebi i rada bi ti ugodila, ma more ti ga neko neote razbit bacajuć stine za ovcom. Ima zaugrizljivi momčića i vrlo nesmirni, stra me za bocunić? A Jakiša mi obećo ulit u nj prvina za masiranje. Moj Jure je to donio baš meni. – onda je slijedio uobičajeni savjet.
– Ne vraćaj se kući bez bocunića?! – Bile su to opore riječi bez truna zlobe. Tko bi to razumio? Često su naše žene iza grubih riječi sakrivale zatomljene osjećaje i toplinu.
Nakon Ivanovih dodijavanja, baba je popustila, a Ivan se jedva čekao pohvaliti pred ostalim čobanima. Uvijek je bilo važno biti zamijećen. A tog dana se Ivan ponadao trenutku slave.
I dogodio se. Upravo kad su svi sjeli na svoje kaputiće i počeli vaditi spremljenu užinu, Ivan je iz torbe izvadio neobičnu flašicu i zagonetno se nasmijao. Uslijedilo je stotinu pitanja na koja je odgovarao s dozom ponosa, a svako malo spominjao „ moj ćaća donio“, a onda bi i drugi dečki spominjali svoje očeve i najavljivali dolaske iz Njemačke i svašta novo. A novo je svakim danom dolazilo u selo u kojem je donedavno staklena boca bila pravo blago.
Upravo tih godina mali pastiri nosili su u svojim čobanskim torbama, uz bukaricu kiselog mlijeka i komad slanine što bi se razbljužđila na ljetnoj žegi i zamastila žutu kartu, i mesni narezak što se odnedavno mogao kupiti u seoskoj zadruzi. Stoga su djeca s draga srca čuvali ovce i uživali u igrama dok bi stado plandovalo. Iz jednog sela bi bilo po četiri – pet rednji ovaca ,i uglavnom su ih čuvala djeca, dok su odrasliji radili teže poslove na livadama i njivama, vršaju.
Sjećajući se tih dana, Ivanu se nametne spoznaja kako bi nadobudni kritičari to prozvali „nasilje nad djecom“. A bilo je to prirodno i zdravo odrastanje uz igru, trčanje, maštanje, razgovor i boravak na svježem zraku – sve ono što nema ni najbolje složeni trening. Priroda je uvijek nudila više od pomodarstva. Djeca su od malih nogu bila velika pomoć u obitelji. Baba Roška bi se znala našaliti dijeleći večeru svojim unucima: „Bog pomogo puno ručica, a ubio puno guzica“, poprativši to glasnim i grohotnim smijehom.
Neki će iskreno priznati kako su više radili kao djeca, nego kao odrasli ljudi. I to uz igru i veselje. A bilo je igre u tim podnevnim odmorima uz vodu i hladovinu. Ponekad bi muzli ovce i „varili ovčju vareniku“ ubacujući u nju ugrijane kamenčiće, pa sklonivši s vrha garež, uživali u ukusnom obroku.
– U krv se stvara – znao bi netko reći.
I bilo je tako, Dijelili su čobani hranu na zajedničkoj trpezi, razmjenjivali zalogaje nareska, pršuta i slanine što bi je ugrijali na „šćapu“, tada bi bila prava poslastica. Znalo se i čiji je kruh najukusniji iako su svi nosili onaj ispod sača, postojala je razlika. Često se nosila i hladna pita od sira ili zelja. Bila je to prava mala gozba, ne znajući tada za cijenu svoje ljepote.
Poslije objeda uslijedila bi igra. Polijevanje vodom koju bi nalili u svoje flaše. Vesela graja i pocikivanje spretnih pastira odjekivala je krajolikom razgoneći tešku omaru vrućeg ljetnog dana.
U jednom trenutku je rezak zvuk pucanja stakla zaustavio veseli smijeh, samo se čuo Matijin uplašeni glas:
– Razbi se Ivanov bocunić!?
Neki nepoznati i nelagodni osjećaj stegao je Ivanu grlo i pritisnuo srce. Tužno je gledao prepolovljeni bocunić što ga je samo na trenutak ispustio iz ruku. U blizini je stajao Luka s iscerenim licem i olako spremnom zakletvom.
– Nisam namjerno, matere mi! Gađo sam Grašu, izašla iz plandišća. Uvik je ona na jandal ovca?
– Ti si na jandal!? – Matija mu odbrusi žmirkavo dok su ostali šutjeli. I Ivan je šutio?
Iva Bagarić/Tomislavcity
