Sunčana rana jesen iliti bablje ljeto mamilo je i namamilo pjesnika Miju Tokića da se, uz sva ostala simbolična značenja, a uz pomoć ogranka Matice hrvatske iz Tomislavgrada odnosno njezina vrijednog predsjednika Mate Kelave odluči da svoju knjigu “Breme te tvoje nosi” predstavi 13. listopada o.g. (petak) u Palači Matice hrvatske, Strossmayerov trg 4., u srcu Zagreba.
Piše: Ante Šarac
Gotovo ljetno vrijeme dovelo je mnogo ljudi tako da je dvorana bila gotovo ispunjena, uglavnom našim dragim Duvnjacima i s nekoliko poznatih Hercegovaca, među kojima je bio novinar i publicist Marko Ljubić. Stigao sam otprilike 15-ak minuta prije promocije i u dvorištu Matice ugledao dr. Mariju Brajko i njezina starijeg sina. Čim smo se pozdravili, u blizini se našao cijenjeni novinar Marko Ljubić. Stajao je s nekim čovjekom okrenut licem prema Mariji i meni. “Nu, Marko što si narasto”, otme se meni. On se grohotom nasmije i nekoliko riječi na temu visine nadoveže…
Ljudi su ulazili u dvoranu, pozdravljajući se s poznatima i manje poznatima. Odjednom sam vidio da je Marko sjeo s ostalim predstavljačima, poslije ću čuti umjesto našeg Duvnjaka Tomislava Majića. Do mene je sjeo naš “Ćile”, ali redatelj nema nerv za sjedenje, malo se prebacio bliže, mobitelom snimao predstavljače, a onda iza njihovih leđa nas promatrače.
Predstavljači su čitali svoje recenzije i za ovu prigodu nema smisla ponavljati sve ono što su već čuli naši Duvnjaci na predstavljanju u Županijskoj skupštini. Marko Ljubić govorio je posljednji, onako iz glave, ali ne manje zanimljivo. Sjetio se on Mije, Miloša, dva Ivana: Šarca i Bagarića, Joze Mašića i mnogih drugih kad su se družili po hercegovačkim restoranima i kavanama i raspravljali o važnim pitanjima za opstojnost Naroda Herceg Bosne. Hvali Mijinu odriješitost u nastupima s malo riječi…
Na kraju se javio sam pjesnik Mijo Tokić, zahvalio svima, a na dugo izlaganje publicista i književnog kritičara Mate Kovačevića našalio se da bi Mate mogao braniti doktorsku disertaciju na njegovoj poeziji…
E, sad, evo jedne zgode, neposredno nakon predstavljanja knjige: kako imam običaj svaku svoju knjigu poklanjati pojedinim Duvnjacima, ponio sam i 3 svoje nove knjige “Treptaj u naručju: s nakanom da ih poklonim Miji, Mati Kelavi i Tomislavu Majiću. Naravno, preostalu sam knjigu umjesto Tomislavu donio Marku Ljubiću riječima: “Poklanjam ti knjigu” On je knjigu primio ravnodušno, ali nisam obraćao previse pažnje na to, ta, tek je malo prije govorio. Kad sam mu nakon dvije-tri minute rekao: “Marko, nisam ti potpisao knjigu”, pa, iako je bio s mojim znancem Kutlešomon, bilo mi je malo čudno da nije ništa odgovorio, nego je brzo nestao, a ja ostao s Kutlešom da još malo razgovaram. Ipak nisam tome pridavao nekakvo negativno značenje. Naime, naš mentalitet je takav da ne vodi računa o formalnostima, kao što je potpis na knjizi, mislio sam.
Pozdravio sam se s Mijom i Matom i s još nekim ljudima i otišao kući.
Drugi dan, tj. u subotu mobitel zvoni, ne razaznajem nikoga iza broja i po navici ne odgovaram na nepoznate pozive. Ipak se nešto kasnije javim, kadli javi se Marko Ljubić i smijući se veli da je tražio Miju i Matu Kovačevića da mu daju moj broj mobitela, da mu je tek jutros prva supruga pogledala knjigu, da je bila uvjerena da drži u rukama “Breme te tvoje nosi”, a zapravo je u rukama držala moju “Treptaj u naručju” i da se ona smijala nekim štosevima iz knjige.
Što se to zbilo? Marko se, misleći da mu poklanjam Mijinu knjigu, držao rezervirano, a kad sam mu ponovio da mu nisam potpisao knjigu, šutio je, kako je danas iskreno priznao, misleći: “Što ćeš ti meni potpisivati tuđu knjigu” i odnio moju knjigu na potpis Miji koji ju je uredno potpisao, misleći da je njegova. Sad Marko predlaže da se vidimo i da ju ja potpišem, što ću naravno rado učiniti.
