Općinu Tomislavgrad-Duvno u zadnjih 170 godina zahvatilo je nekoliko migracijskih ili iseljeničkih valova. Prvi migracijski val dogodio se u drugoj polovici 19 st., drugi migracijski val bio je krajem 19. i početkom 20. st., treći migracijski val bio je između dva svjetska rata, četvrti iseljenički val dogodio se u drugoj polovici 20 st. i peti iseljenički val je vrijeme ovih 20-ak godina 21. stoljeća, kojeg smo svjedoci i suvremenici.
Često se pitam, a evo pitam i Vas dragi čitatelji Tomislavcity-a, ima li kraja tim duvanjskim migracijama?
Generacijski pripadam četvrtom migracijskom valu, a to su oni koji su većinom rođeni od 1930. do 1950. godine. Obzirom da sam rođen u vrijeme Drugog svjetskog rata, moja je generacija bila i najbrojnija u ovom migracijskom valu koji je masovno počeo krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Nažalost, još masovnije iseljavanje nastavilo se u 21. stoljeću.
Spomenik mi se sviđa jer odgovara vremenu i oslikava stvarni život naših gastarbajtera koji su doista puno učinili za svoj narod i svoj Tomislavgrad.
Poslije Drugog Svjetskog rata, od 1946. pa sve do kraja 50-ih godina živjelo se vrlo teško, vladala je neimaština i glad, bila je velika nezaposlenost što je imalo za posljedicu pojavu ekonomske i političke emigracije. Po cijenu života ilegalno se bježalo preko granice, a mahom su bježali kako radno sposobni momci tako i mladi ljudi koji su imali obitelj. Svi su oni imali istu želju – kako doći do Zapadne Europe, pa dalje što bude.
Identična situacija sa današnjim migrantima, zar ne?
Od 1959. do 1966. godine bila je kontrolirana migracija za odlazak na privremeni rad u zemlje Zapadne Europe. To znači putovnicu (pasoš) mogli su dobiti samo oni koji su bili odani bivšem režimu.
Tako je sve to bilo do 1966. godine, kada je bivša država u kojoj je vladala velika nezaposlenost otvorila granice i putovnicu je mogao dobiti svatko tko je želio poći vani. To je početak egzodusa Duvnjaka koji su najviše išli u Njemačku, Austriju i Švicarsku. U to vrijeme, pričalo se „Naši radnici na privremenom radu u Njemačkoj“, a oni ostadoše do mirovine, a neki mirovinu nisu ni doživjeli. Radeći svakodnevno na baušteli po 10 i 12 sati, zatim loša ishrana, loši uvjeti stanovanja, česta putovanja da se vidi obitelj… sve je to iscrpljivalo jadnog čovjeka koji nije mogao izdržavati takav tempo života. Neki su umirali u Njemačkoj, a oni koji su dobili prijevremenu mirovinu nisu je dugo uživali. U to vrijeme znalo se pričati kome Švabo dadne prijevremenu mirovinu neće dugo, što se pokazalo istinitim i točnim, nažalost.
Osobno, 1966. godine dobio sam putovnicu i mislio sam poći u Njemačku, ali u tom trenutku nešto se prelomilo u meni i umjesto da završim na baušteli završim na Pedagoškoj Akademiji u Mostaru. Akademiju sam završio 1968. godine s diplomom nastavnika povijesti i geografije.
Kao početnik nastavnik prvu godinu radio sam u Bosni, općina Banovići, da bi odmah 1969. dobio stalni posao nastavnika u svom rodnom Prisoju, s čim je riješeno polazno i temeljno pitanje – planirati kako dalje. Iste godine zajedničkom odlukom mene i supruge, ona je otišla raditi u Njemačku, u grad Frankfurt na Majni. Bili smo svjesni da ako želimo nešto postići i živjeti životom dostojnom čovjeku nije bilo drugog izbora. Ja sam ostao u Prisoju brinući se za dvoje male djece (4 i 2 godine) u čemu mi je pomagala punica. Istina, nije bilo lako, ali čovjek izdrži sve kad ima cilj i zna što mu je činiti.
Od 1970. do 1988. godine skoro sam svakog ljeta u vrijeme školskih raspusta odlazio raditi u Njemačku. Radeći s našim ljudima osjetio sam bauštelski život, što mi je pomoglo da bolje razumijem i suosjećam sve probleme i patnje gastarbajtera koji su najviše zaslužni za sve ovo što danas uživamo, a koliko to cijenimo to je pitanje za širu raspravu.
Prema tome i za sebe mogu tvrditi da sam jednim dijelom bio gastarbajter, jer sam 15-ak godina preko ljeta u vrijeme školskog raspusta odlazio u Njemačku da nešto zaradim za svoju obitelj. Zahvaljujući našim ljudima radio sam na bauštelama u Frankfurtu i Dussledorfu.
Naravno svaki spomenik pa i ovaj je svjedočanstvo jednog vremena, kako se radilo i živjelo, a podignut je svima njima, gastarbajterima, da se zna na koji su sve način zarađivali novac za svoje obitelji i kako su se lagano raseljavali iz svog rodnog, kraljevskog grada – Tomislavgrada.
Doista, spomenik oslikava vrijeme 60-ih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je moja generacija gastarbajtera bila na vrhuncu svoje radne sposobnosti. Kad su obitelji trebale biti zajedno, morale su živjeti razdvojeno.
Kad bi preko vikenda i blagdana dolazili doma, zadovoljstvo i veselje bilo je u obitelji. Kad bi odlazili, rastanak je bio u suzama, bol u srcu i tuga u duši. Nikoga, pa ni slučajnog prolaznika nije ostavljalo ravnodušnim, kako supruga i majka s djecom ispraćaju muža i oca koji se vraća u Njemačku i odmah iz autobusa, bez malo odmora, ide ravno na bauštelu. Doista, bio je to kruh sa sedam kora.
Naši ljudi kažu: „svako vrijeme ima svoje breme“, pa tako i ova generacija naših gastarbajtera, koja se morala brinuti o roditeljima jer su rijetki imali mirovine, stvarati za sebe i svoju djecu kako bi izbjegli sudbinu svojih roditelja. Međutim, san im se nije ostvario. Ne samo djeca, nego i njihovi unuci napuštaju kraljevski grad i odlaze trbuhom za kruhom.
Praksa je da se spomenici podižu posthumno, međutim mi koji imamo sreću što smo još živi umrijeti ćemo ako ništa drugo sa spoznajom i satisfakcijom da imamo svoj spomenik.
Evo me kod spomenika duvanjskom gastarbajteru, evo me generacijo moja, stojim i gledam ovaj krasni spomenik koji je svjedočanstvo našeg vremena.
Dragi prijatelju/lji, mislim da se dugo i dobro poznajemo, jer kad god smo se sreli bilo doma ili u Njemačkoj, uvijek smo si našli vremena da uz kavicu razmijenimo riječi prijateljstva i razumijevanja o pitanjima koja su nas opterećivala.
Da bi popričali malo otvorenije o našim problemima birali smo društvo i mjesto, jer bila su takva vremena kad se za izgovorenu riječ išlo u ćorku. Zbog toga sam fotografiju spomenika napravio kad je pao mrak, u znak sjećanja na ta vremena.
Sjećam se dobro, uvijek te je zanimalo što ima nova kod kuće, u općini, državi… o čemu sam vam rado pričao. Međutim, danas kad si na onom svijetu i ne možeš me više pitati, osjećam i znam što bi me pitao. Pitanja bi, u što sam siguran, bila sljedeća: „Gdje su mi djeca i unuci, što rade i kako žive, kad će biti Lokalni izbori za općinsku vlast…“
Mada sam odgovor već naprijed dao ali ću ga ipak ponoviti, jer ponavljanje je majka znanja, što sam često kao nastavnik govorio svojim učenicima.
Dragi prijatelji, vaša djeca i unuci su pošli vašim putem, „trbuhom za kruhom“, otišli su mahom vani u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Irsku… Svi oni završili su neku školu i učili bar jedan strani jezik, te imaju određeno znanje da se mogu bolje snaći i raditi u svojoj struci. A kako žive? Po onome što se vidi kakva auta voze, za vjerovati je da žive dobro, a kako se osjećaju to je nešto drugo. Vjerujem da su im emocije na relaciji „tuđina rodni kraj“. U tuđini moraju raditi, a u svoj kraj vole doći. Te želje nije uvijek moguće ispuniti.
U razgovoru s mladima, primijetio sam da su jako razočarani u vlast i politiku. No, i pored toga mnogi žele ostati i raditi u svom mjestu, jer vole svoje mjesto, ali pitanje je kako. Posla nema, nepravda i korupcija je očita, pravna država ne funkcionira…
Draga duvanjska mladeži, Lokalni izbori su pred nama, iziđite na izbore i ovog puta prvo birajte, pa onda zaokružite, a da bi mogli glasovati (odnosi se na sve gastarbajtere) morate se prijaviti najkasnije do prvog rujna (utorak).
Osobno sam jedan od onih političara koji ne obećava, nego jamči da će raditi punom energijom na novom diskursu rada općinskog vijeća.
Dakle, povijest i agonija duvanjskih gastarbajtera se nastavlja i njihova djeca i unuci poput svojih djedova i očeva odlaze „trbuhom za kruhom“ u bijeli svijet ne znajući što ih tamo čeka, odlaze jer moraju, iako vole svoj Tomislavgrad.
Dok nam mladi odlaze aktualna vlast se ponosi sa svojim gastarbajterima javno ističući njihove zasluge za sve ono što je napravljeno u Tomislavgradu, npr. broj gastarbajtera, broj mirovina, silne devizne doznake, hvale one koji su se vratili i svoj zarađeni novac uložili u razvoj općine.
Dalje, Općinskom načelniku puna su usta hvale za naše gastarbajtere koji za Božić, Uskrs i godišnje odmore povećaju broj stanovnika za 1/3, kako su to naši najvjerniji turisti i veliki potrošači, kad oni dođu svi trgovci, ugostitelji, obrtnici i rodbina trljaju ruke od zadovoljstva.
Međutim, to zadovoljstvo uveliko je poremetio koronavirus, zbog čega smo svi nervozni, nezadovoljni, frustrirani. Već nas strah hvata do kada će trajati ova pandemija.
Molimo Boga da pandemija prestane što prije, u protivnom, bit će problema.
S poštovanjem,
Božo Drmić, bivši vijećnik u vjeri da će biti i budući.
Foto: B. Ećimović
