Foto: Tomislavcity

Zatičemo ju u obitelji njezinih najdražih, sina, nevjeste i unučadi s kojima živi između rodnoga Donjeg Biršnika i Cebare. Sinu i ostaloj djeci iz Njemačke nada se oko Božića.

– Ova vrimena se uzvucaju i to mi je najveća muka. Vazda sam u stravu gledajuć kakvo će i vrime pratit na putu, a tako isto kad se vraćaju. Onda mi bude teško pa po cile noći ne spavam, povjerava nam baka Anđa Ćurčić (rođ. Tomić, 1937.) svoje brige.

Foto: Tomislavcity

ŠESTI DAN

U njezinu djetinjstvu predbožićno vrijeme bilo je uglavnom bezbrižno, ispunjeno radošću i u iščekivanju tako jednostavnih, ali zato posebnih radosti.

– Najviše smo volili ić u strine. Ona je lipo molila Boga i imala lipe priporuke. Stari bi tili malo odmorit od nas, al eto, mi smo volili ić u strine siliti. Obećavali su nam da će nas vodit šestog dana pa smo taj dan čekali, a strina bila gotov u istoj kući, vrata do vrata.

Mi bi po cilu godinu molili, ne samo o Božiću. Onda smo klečeć molili Boga. Bili smo dobri, poštivali i slušali starije. O matericama bi dobili koju bombonu, kolač ili koji dinar. Za očiće malo suva mesa, – načela bi se pečenica, a za Mladence bi nam se pritilo da će nas išibati ako išta kažemo.

Sjećate li se molitvi koje je strina molila?

– Znala sam, ali sam zaboravila, iskreno će baka ali u svojim „priporukama“ koje je zasigurno upamtila u svojoj i strininoj obitelji, svakodnevno moli i „priporučuje svoju dicu i cili svit“.

Možemo li čuti koju priporuku?

– Dragi Isuse budi napomoći i u danu i u noći i meni i dici mojoj, dici dice moje i zanami svimom mojim a svimom i tuđim koji u te viruju, koji te napomoć zovu, koji se tebi obraćaju. Isuse moj pomozi, ne zaboravi. Ne daj zla nikome.

Foto: Tomislavcity

 

Sića se Anđa i igranja na božićnoj slami a i zadovoljstva starijih što 2-3 dana o Božiću nisu morali mesti, ustajanja na misa zornice i božićne ispovidi.

– Išlo se u zoru i nikom nije bilo teško ić. Uredaj se i po redu. Mene bi malo pribacili naprid, jer sam bila mlađa. Išlo se i na ponoćku i išo je ko je god mogo. Moj ćaća je bio o šćapu, ali je i on išo na ponoćku. Sićam se da bi s nama išo i jedan učitelj iz Mostara koji je ovde radio, govori Anđa a mi se pomalo tome iznenadismo.

– Je, ne bi se rado odreć svoje vire. Ko je bio u to vrime zaposlen, priko brda bi nosio dicu na kršćenje.

Spominje nam i mještanina Marka. Za njega kaže: „Nikako nije mogo dobit poso, a uvik mu obećavali. A onda ode, upiše se i domalo ga zovnuše da dođe radit. Tako je tad bilo“.

Domećemo, da se ni danas neke stvari nisu promijenile pa se svi nasmijasmo.

Vratismo se na priče o božićnim običajima Anđinoga djetinjstva i mladosti.

– Usiklo bi se drvo, a u šumu se išlo s paripčetom. Nekom kartom smo kitili bor i pređom bozavaca. Papir je bio skup, ali bi se opet saberi za toga. Kuća se uvik krečila za Božić i Uskrs. Ako je nisi krečio cilu godinu, jesi za Božić.

Na Badnjicu bi svi postili a ili bi poležak, nešto posno i postio je svak. Nije bilo ko sada, riba i sl., – spremo se poležak.

Što je polažak?

– Poležak je isican kumpir. On se pomiša s malo brašna i osoli i eto ti poležak. A na Božić bi ručku bio kupus i uvo, bez uva nije bilo ručka. Neko bi kuvo i drugo meso i pitu. Pekli bi se ušćipci i tepsija kolača.

Nakon ručka, moja čeljad i čeljad od dva strica bi odma išli jedni drugima čestitat Božić, a daljnja rodbina bi se obišla do Nove godine. I svak svakom pođi, svak – svakoga obiđi i lipo se upitaj, bolje nego sada. Ako je ko bio u zavadi, izmirio bi se o Božiću. Bilo je i oni koji se ne bi pa izmirili bi im se čudili: Bože sačuvaj, ni za Božić nisu progovorili. To je bilo grijota – ne doć jedno drugom.

Ženidbeni običaji uslijedili bi iza Božića.

Iđe Božić, iđu curske brige,
ko će sada u fratrove knjige

prisjeća se baka izreke koja ukazuje na djevojačke brige prije udaje, te da je istoga dana s njom na „prstenovanju“ bilo 12 divojaka.

Foto: Tomislavcity

VELIKA JE ŠEKELJUŠA BILA

Uz pećinu, u Anđinom djevojaštvu kultno mjesto za sva mladenačka druženja bila je gornjobrišnička „Šekeljuša“. Tu se svakoga Božića i Nove godine okupljalo 20-ak mladih.
Bio je to, kako veli, „prostran dvor di bi se komađajo šetalo. I kad bi se mlađarija posvađala, opet se na Šekeljušu išlo”.

Naša sugovornica je pri tome poštovala prvenstvo starije sestre, ali i nju je u svoje vrijeme Šekeljuša vidjela.

I tako su se Anđa i obje njene sestre udale u isti komšiluk – u Batarile…

– Nije bilo velike šminke. Sada ima iljedu. Mi bi zeru karte stavile kad bi izašle iz crkve. Onda leti doli u pećinu i nakrivi malo maramu, ili sveži otpozadi. U pećinu bi se krile da nas ne vidi prava čeljad kad iđe kući s mise – da ne vide di se šminkamo. Onda je čudo naših otišlo u Australiju, a cure za njima. Dosta su jada vidile dok bi tamo došle…

Kao iskre u rasplamsaloj vatri iskakale su Anđine uspomene na minula vremena, a negdje moradosmo stati pa nek to bude Anđina čestitka:

– Draga dico, na dobro vam došo Božić i porođenje Isusovo! Nek svima bude sritan Božić i nova godina. Nek bude mir cilom svitu!

 

Z.S/Tomislavcity