A, Bogu moj… lipo li je Hrvat biti, najskoli kad vidiš kako se sritni Francuzići biju po ulicama pcujući svoje igrače što su donili kući “pišljivo srebro” umisto zlata, premda su na travnjaku ostavili zadnji atom snage, a jalni Ingleži koji su davnih dana isprašeni s Mundijala, zlobno se izruguju po medijima Hrvatima što se toliko raduju “pišljivoj bronci”.
Pih!
I aj ti sad reci je li pametnija njihova žuč zbogradi koje su najdepresivnija nacija ili hrvatsko srce koje cijeni svoju broncu ki da je zlatna jer su je njihova srca pozlatila.
Tajna u koju žučljivi nikada ne mogu proniknuti.
Još kad bi znali da su naše Vatrene raširenih ruku i srdaca dočekale tri generacije “glupih Hrvata”, na onakvoj ciči zimi, ali do vrha napunjena srca i duše koju studen ne dotiče, od muke bi se živi izili i pomodrili kao i svi koji pate jer im tuđa srića smeta.
Ako je srića znak gluposti, molimo Boga da budemo najgluplji kao što smo najsrčaniji na svitu.
Za razliku od bahatih kojima srebro nije dovoljno sjajno, mi bi svoje dečke isto dočekali i da je bronca izmakla.
Riječima Svetog Pisma: ‘Ne živi čovjek samo od medalje’.
Učite, dakle, od onih koji to znaju – od “glupih” Hrvata.
