Pravo je čudo što još teče Hercegovaca poslije svih gladomora koje je prošla sirota Hercegovina.
Dovoljno se prisjetiti samo onoga užasa iz 1. svjetskog rata, kada doslovno skapavaše jedući divlje korjenje i travu, kao živinčad.
Tada je oko 17 tisuća hercegovačke djece, gotovo na umoru, vlakovima prebačeno u Slavoniju, u organizaciji “hercegovačkog Mojsija” fra Didaka Buntića, anđela u liku “pratra”.
Nije čudo što Hercegovina toliko voli i poštuje svoje “pratre”.
Zbog patnji svog naroda, za kojeg nitko nije mario, unatoč svih apela koje je podnio ondašnjim vlastima, okrenuo je svaki kamen, štono se kaže.
A, vlast…pokupivši za front sve hranitelje obitelji, ostaviše njihovu mnogobrojnu dicu i starčad da doslovno pocrkaju od gladi.
Ne biše to puka oskudica, nego smrtna glad kakva se ne pamti.
Ljudi su, kao muhe, padali svuda uokolo.
I da ne biše tog anđela u ljudskom obličju, i te naše plodne i široke ravnica i duše, tko zna bi li nas danas uopće i bilo.
Stegne me i grlo i srce pri spomenu na tu strahotu koju je jedan veliki franjevac nosio na duši izlažući je na bogatom carskom dvoru i balovima gdje se šampanjac točio potocima, a narod grcao u samrtnim suzama.
Grdna rano! Kako li je sritni narod preživio, samo Bog zna.
I bez rata bijaše to najnerazvijenija regija s najvećim postotkom nepismenog življa u cijelom carstvu, i onda ti još odvedu ćaću, strica, ujca…sve radno sposobne muškarce, pa ti živi!
I dok oni ginu za cara tuđinca i njegovu carevinu, ta carevina, za njihovu dicu nije osigurala ni dovoljno divljeg korijenja i trave da ne jedu zemlju.
Ni stotine “Mojsija” ne bi bilo dovoljno kolika bijaše potriba, ali ono što učini i taj jedan, neka bude zapisano u svim hercegovačkim srcima i ostane tamo zanavik.
Slika govori više od tisuću riječi, pa ostatak priče prepuštamo njoj.
Mali Hercegovci, na smrt izgladnjeli, te, ne tako davne, 1917.g.
Da ti srce pukne, ako ga imadeš!
Biralo me/Tomislavcity
