Ritko me što tako fascinira kao postojana krepkost i žilavost naših baba.
To ne slama godine, ni vrime.
Što starije, sve čvršće i bršće, mesečini!
Kao da vrimena i nije.
To po vazdan ne sida nit odmara…
A, kako tek podukuju!
Živa ti jada!
To grleno umijeće spasilo me onomad od konakovanja usrid šume, kad sam se ono, prirodno nadarena za dezorijentaciju, tražeći krave, našla na suprotnoj strani Zavelima.
Ko tužan, ko žalosan, ja oboje.
Dvoje suputnika – balavci – još drtesine, a, ja…
Surepica, netom prispila iz metropole, zericu starija od njizi, ma, izgubim se, brate, i u vlastitoj ulici, a netal…
Šta ti vride godine kad ne poznaš šume i njenih gustiša!
Ujti li te noć, moš se slikat…
I slikali se, vala. Još kako se slikali.
Noć, srićom, biše izrazito vedra, topla i ugodna. Puni misec svitlio nam nad glavama kao malo sunašce tu, usrid šume, na drugoj strani Zavelima.
Umorna od pustog veranja kroz trnje i granje, nejač brzo pozaspala na goloj travi, kao u svojoj postelji.
Osluškivah zvukove noći predajuć na najmanji šumu u obližnjem grmlju.
Tišina ih čudesno pojačava, pa plašljivu srcu i najtiše šuškanje zvuči kao strašno vučje prikradanje.
U neko doba, začu se dozivanja iz velike daljine. Skočih se.
Na žalost, ne znam podukivati. No, Bogu hvala, ne manjka ih koji znaju.
Najskoli jedna baba.
Moj Bože! Pravi virtuoz u podukivanju.
Da žensko čeljade ima tako snažan i prodoran glas… ccc.
Priko cilog Zavelima, u gluvoj noći, gromko odzvanjahu naša tri imena iz moćnih grla, kakva se ne susreću po gradskim ulicama.
Babin grleni uzvik, sve nadglasavaše.
Čudim se i divim strepeći da se neću uspjeti odazvati.
Di li moj glas, di li njen…
Napeto osluškujem. Glasovi su sve bliže. Pokušah se odazvati.
Ajme meni!
Nasuprot gromkim glasovima podukivača, moj zazvuča kao nešto nalik čudnoj mješavini mijaukanja i cijukanja.
Nasmijah se od sve muke.
Bijaše to sve, samo ne podukivanje.
Balavurdija pomislila da se trudim zasmijati ih, pa hihoću onako bunovni.
Nikako mi ne polazi za grlom, proizvesti zvuk ipriljuba nalik podukivanju, sve dok se gotovo nisam sudarila s rečenom babom, ter nako izbliza, plahovito odmjauknula – „mu-h-uu!“, kao svojevrsnu ispriku, zahvalu, odu radosti, ili već nešto što toka u takvoj situaciji.
– Pa šta se ne odazivaš, majčine ti tene! – zagrmi ona – A, Bog te lano, živa se ja izvrati od pustog podukivanja, a ona ništa!
Bojažljivo pokušah mijauknuti koju u svoju obranu, ali prid vakom babom ti se bolje pokriti ušima i sam sebi staviti jular na glavu, pa, eto…vodi kud oćeš.
Samo nek se ne bije.
To ti je brate pravi isan, a ne vake ciju-miju mimoze što ne znaju ni poduknut kako Bog zapovida.
A, one… te babe…
Od kad znam za sebe uvik iste i uvik jednako stare, odnosno mlade.
Pa, kako to, čeljadi?!
Njima, vala, ne triba eliksir mladosti, a nama, ciju-miju sorti, i nako ne pomaže.

Biralo me/Tomislavcity