Život je promjena. Podložan je stalnim promjenama. Mijenjamo se od djeteta do mladosti, od mladosti do zrelosti, od zrelosti do starosti. Sve to prati mijenjanje i čežnja u našem životu. Jedni žive kraće, drugi duže. Jedni žive u izobilju, drugi u oskudici. Jedni žive u slavljima, drugi u žalostima. Jedni pucaju od zdravlja, a drugi su bogalji. Ima stotine odgovora. Nas zanima jedan: Zašto je život u tolikim promjenama i kad će se prestati mijenjati? Je li smrt najveća promjena i što slijedi nakon smrti? Tko može smrt pobijediti? Na sve to dobivamo samo jedan odgovor: Onaj tko je gospodar života i smrti, a to je svemogući Bog. Pred silom Duha Svetoga puca kamen na Isusovu grobu i smrt je pobijeđena. Dnevno umire preko 150 tisuća ljudi. I često strah od smrti progoni čovjeka. Svi traže odgovor. Još 998. godine sv. Odilon, opat Clunya, uvodi spomendan svih vjernih mrtvih drugoga studenoga. Od benediktinaca širi se taj spomendan na cijelu Crkvu.
Smrt je korjenita promjena za život. Mi vjerujemo da ta korjenita promjena vodi do novoga, vječnoga života. Tu više nema vremena ni promjena, nego vječna sadašnjost. Grob je most do novoga života. Ali kako i kada će doći do te promjene? To ne znamo. Mak Dizdar u pjesmi Ima jedna modra rijeka piše:
Ima jedna modra rijeka. Valja nama preko rijeke.
Nitko ne zna gdje je ona. Malo znamo, al’ je znano.
Taj prijelaz iz ovoga zemaljskog života za vjernika ne znači kraj, nego novi početak. Govoriti i misliti o ljudskoj duši da je besmrtna i da ne umire, i nije toliko teško. Jer duša, kao što u pjesmi Igračka vjetrova piše Tin Ujević:
Leti k’o lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena.
Vjera kršćana ispovijeda u svom Vjerovanju: „Vjerujem (…) u uskrsnuće tijela, život vječni.” Može nam izgledati nemogućim kad gledaš grob u kojem je od tijela ostala šaka zemlje. Je li moguće da će i tijelo uskrsnuti? A evanđelje nam poručuje: što je čovjeku nemoguće nije Bogu. Bogu je sve moguće. Sv. Pavao piše Rimljanima: „Sami u sebi uzdišemo ustrajno iščekujući posinjenje: otkupljenje našega tijela”. Svemogući može i od kamenja stvoriti djecu Izraelovu. To nam potvrđuju riječi Svetoga pisma koje smo čuli i o kojima danas razmišljamo. Vjerujemo u živoga Boga.
A Bog je izbavitelj jer je Bog života i ljubavi. Biblijski Job je ‘čovjek boli i patnje’. Sve je imao i sve je izgubio: bogatstvo, djecu i vlastito zdravlje. Prošao je kroz najveće patnje i bolesti. Ali ni u najtežim patnjama nije izgubio vjeru u svoga Izbavitelja kako piše u knjizi o Jobu: „Moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati”.
Patnja i bol, gubitak i umiranje, smrt i odlazak nije zadnje. Ono zadnje je u ruci Božjoj, jer ‘moj Izbavitelj živi’ i ja ću živjeti. Naš pjesnik Tin Ujević u zbirci pjesama Kolajna piše:
I na oblak koji tišti, i na munju koja prijeti,
naša blaga nada vrišti: biti čisti, biti sveti.
To je ta čežnja ljudske duše: postići puninu života, kao sveti u nebu i biti sretni. To piše i na grobu poznatoga francuskog kemičara i fizičara Andre-Marie Ampera: Tandem felix – Konačno sretan. Konačno je sretan jer se imao zašto i roditi. Ispunio je svoju ulogu kao znanstvenik u proučavanju jakosti električne struje i kao vjernik nadajući se vječnoj sreći. Sveti su ostvarili i postigli tu puninu života jer su u slavi s Bogom. Jučer smo slavili blagdan svetih u nebu i čuli poruku da i mi budemo sveti jer je svet On koji nas je stvorio i koji nas očekuje. Svemogući Bog: „On koji čak nije poštedio vlastitoga Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” piše sv. Pavao Rimljanima. A zatim nastavlja i tumači im tko je taj tko nam je omogućio vječni život: „Krist je naime, dok smo još bili slabi, umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike”. Omogućio je ljudima biti djeca Božja: „Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi”. Evanđeoski izvještaj po Ivanu nam to potvrđuje u Isusovim riječima: „da nikoga od onih koje mi dade ne izgubim”, nego da sve dovedem u život. On, Sin Božji nije došao upropastiti i osuditi, nego spasiti i k nebeskom Ocu dovesti. Oh, kako je veliko biti u vječnosti sa živim Bogom. Kako je veličanstveno imati žive vjere i pouzdanja poput sv. Franje koji kliče u trenutcima svoga umiranja u hvalospjevu: „Pjesma brata Sunca“!
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj
jer druga smrt im nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.
Jer smrt je prijelaz u novi život koji je dar od Boga po Isusu Kristu. Otkupljeni čovjek će gledati Boga licem u lice, iz svojega će tijela tad vidjeti Boga.
Fra A. Pranjić P.
