Svima je poznato da su Duvnjaci odavno skloni migracijama. U traženju boljega posla i novih vidika išli su trbuhom za kruhom. Švicarsku upoznaše kasnih 70-tih godina, a nešto u većem broju ranih 80-tih godina. I tu ostaše sve do svoje mirovine.
Ima ih svuda: u Bernu, Luzernu, Zurichu, Baselu…
Basel je specifičan grad jer je na granici triju država: Francuske, Njemačke i Švicarske. To je industrijsko, građevinsko i kulturno središte, grad-muzej i grad muzeja.
Kao i obično, naši ljudi su ovdje dolazili po preporuci kod nekoga poznatoga – kod rodijaka i brzo su pronalazili posao, jer su vrijedni radnici. Uklopili su se u sustav i vrlo su disciplinirani te su brzo otvarali svoje obrte – male gipserske firme.
U Baselu gradu i Basellandu – kantonu površine 542 km2 i oko 288 tisuća stanovnika radi i živi više od 60 Duvnjaka, Livnjaka i njihove djece. Danas ih je nešto manje, jer su se mnogi vratili u Domovinu dobivši zaslužene mirovine, ali su ostala njihova djeca i unuci.
U početku su mahom radili u građevinarstvu. Bili su gipseri, moleri, kranisti, zidari… Njihova djeca koja su ovdje ostala naslijedila su očeve firme, a mnogi su završili visoke škole. Tako da danas od „prosjaka“ imamo sinove – liječnike, učitelje, trgovce, pravnike i druge poslovne ljude, što ukazuje da su zauzeli bolje pozicije u društvu nego nekad njihovi očevi. Naravno, mnogi su se toliko ekonomski uzdignuli da su uspjeli kupiti kuće i stanove i vrlo dobro se integrirati u švicarski sustav i u švicarsko društvo.
Treba napomenuti da su to ne samo vrijedni ljudi, nego i pravi rodoljubi, domoljubi i vjernici, koji i dalje drže dobre veze sa svojim rodnim krajem i Domovinom. No, ovdje ih u Baselu proslavi glas dobrih gipsera i vrijednih radnika na gerüstu, odnosno skelama.
U svakom slučaju to su ponosni, vrijedni ljudi s izraženim osjećajem za Domovinu i prvrženošću svojim kršćanskim korijenima.
Milan Bojkić/Tomislavcity