O pjesničkom opusu velikoga hrvatskog pjesnika Tina Ujevića i njegovim kavanskim anegdotama sigurno ste već čuli dosad u nebrojenim kuloarima s kavanskih promenada.

Matošev discipuli svakako je bio neobičan lik sklon dokolici i pjesničkom erosu samoće i vina.

Piše: Ivan Vrljić | Bild.ba
Pjesma Odlazak koju je, između ostaloga, glazbeno obradio i interpretirao pokojni Arsen Dedić svakako govori o metafizičkom smiraju onkraj ljudskoga bića stopljenoga s prirodnim ambijentom pjesnikova rodnog kraja.

Augustin Tin Ujević rodio se u famoznoj kuli Dizdar u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine kao sin učitelja Ivana Ujevića rodom iz okolice Imotskoga i majke Bračanke iz mjesta Milne. Dalmatinski mediteranski šarm i otočki temperament oblikovali su ovoga po mnogočemu posebnog hrvatskog pjesnika osebujna karaktera.

Iako za života nije dobio veće priznanje na književnom planu, pjesnička nagrada Tin Ujević najprestižnija je hrvatska nagrada na kulturnom i književnom planu koja veliča spomen na slavnoga pjesnika svake godine u njegovu rodnom Vrgorcu.

Tinovo daljnje školovanje vezano je za Vrgorac, Makarsku i kasnije za gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Sam je bio rezerviran prema mogućnosti zaređenja, pa je otklonio tu opciju i otišao u Zagreb gdje je studirao kroatistiku, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Za vrijeme studija bio je sklon Matošu, objavljivao je pjesme, osobito sonete i zapažene književne kritike, ali se kasnije oštro suprotstavio Matošu nakon žučne polemike i teških riječi. Ideološki već tada bježi iz pravaške provenijencije u jugoslavenski ideološki poriv iz kojega će poslije razočaran izići zbog rastućega unitarizma unutar jugoslavenskoga političkog spektra.

Pred sam početak Prvoga svjetskog rata emigrirao je u Pariz odakle je prevodio s francuskoga jezika, osobito Baudelairea i Rimbauda. Uratke, osobito pjesme, objavljivao je u raznim hrvatskim časopisima. Iz toga se vremena posebno ističe nekrolog povodom Matoševe smrti Em smo Horvati. U

Parizu je živio u materijalnoj oskudici, gladan i rastrojen. Nakon odlaska iz Pariza boravi u Zagrebu i Beogradu i kreće se u kulturnim krugovima čitajući poeziju na raznim prigodnim svečanostima. Iz toga su razdoblja poznate pjesničke zbirke Lelek sebra i Kolajna. Spomenute su zbirke podigle ugled vrgoračkoga pjesnika kao boema uz nezaobilazno druženje uz čašicu vina i anegdote iz kavanskih druženja od kojih mnoge ulaze u povijest kao naročito intrigantne i lucidne te ih i danas prepričavamo.

Dvadesetih godina 20. stoljeća ekspeditivno objavljuje pjesme koje oblikuje slobodnim stihom, a stilski su bliže avangardi europske književnosti. Esejistički se u proznom kolosijeku izdvajaju spisi Oroz pred Endimionom (1926.) i Sumrak poezije (1929.).

Nakon odlaska iz Beograda slijedi sarajevska faza stvaralaštva koja traje ukupno sedam godina (1930. – 1937.). U Sarajevu obilazi kavane i iz toga je razdoblja osobito poznata njegova anegdota o ruži. Objavljuje dvije zbirke pjesama Auto na korzu i Ojađeno zvono i time postaje jedan od najznačajnijih pjesnika u cijeloj regiji.

Tri godine provodi u Splitu, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata djeluje u Zagrebu. Prihvaća radno mjesto u glasilu hrvatskih namještenika Pravica, a za vrijeme Nezavisne države Hrvatske radi kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova i kao stalni zaposlenik u novinskoj agenciji Velebit. Zbog toga mu je bilo zabranjeno javno djelovanje, pa mu je posljednje pjesničko ostvarenje, zbirka Žedan kamen na studencu izišla tek 1954. godine iako je rukopis bio spreman već 1944. godine.

Njegov pjesnički opus možemo opisati kao smioni spoj klasičnoga i modernog u pjesničkim aspiracijama zbog čega ga smatramo autentičnim modernistom zbog jedinstvene pojave u svjetskoj književnosti.

Tin Ujević bio je naročito plodan prevoditelj i istraživač frankofonske kulture, orijentalizma, indijske filozofije i plodan esejist, a najveći je doseg ipak ostvario u pjesništvu. Njegove su pjesme u prozi predstavljene posthumno na pjesničkoj večeri u New Yorku 2007. godine.

Tina Ujevića smrt je zatekla na današnji dan, 12. studenoga davne 1955. godine u Zagrebu, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Na njegovu su vječnom počinku uklesani sljedeći stihovi:

“Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo, stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena.”