Petak, 28. veljače, osvanuo dosta svjež. Ustao sam iz kreveta, kao što cijeli život ustajem, u šest sati. Pada brijanje, tuširanje, i poslije toga nestaje želje za toplim poplunom. Pojeo sam jednu bananu, kao i obično. Prije svakog griza kapnem koju kap limuna da ublažim slast, odnosno poboljšam okus. Silazim s drugog kata dizalom, bacim vrećicu punu smeća u za to predviđeni kontejner, i u podzemnu garažu po auto. Sjedam i vozim se nekih 7 km do ureda u Blatu (nedaleko Arene).

Kao i jutros obično stižem u 7 sati i petnaestak minuta, ranije nego što počinje tzv. službeno radno vrijeme. Rekoh takozvano, jer bih ja kao honorarac mogao doći kad hoću, ali bi od dolaska trebao ostati 5 sati; tako je naime dogovoreno točno unatrag 11 godina. Dakle, odlučio sam se da dolazim kad svi dolaze, takva vrsta obveze više mi paše nego kad bi se razlijenio i dolazio, na primjer, u 10 sati, u kom slučaju bih morao ostati do 15 sati!

Kad stigoh, jedna od kolegica (ima ih tri u sobi) skuhala mi je kavu, kao i sebi, i zajedno smo popili na balkonu. Za takav „izlet“ potrebno je obući zimski kaput. Taj balkon sam prozvao „bircom“ i svako malo kažem jednoj od kolegica: „Koja od vas skuha kavu ili čaj, izvodim je u birc!“ Dakle, radni dan počinje šalicama i pošalicama, ali ubrzo svatko sjeda za svoje računalo. Odavna sam primijetio da ove mlade osobe znaju strane jezike i informatiku, i svaki čas vičem: „U pomoć!“. Doduše, i moja neznatnost zna dobro naš jezik i druge stvari u vezi s tumačenjem europskih i naših propisa, pa bez lažne skromnosti uskačem i ja njima…

Ima pola godine gazda je prodao strancima tvrtku, a oni su se, naravno, složili da „penzići“ koji donose dobit mogu raditi. Ima nas četvero, s tim da sam od njih sviju puno stariji. Nedam se, još sam motiviran, katkad se sjetim dr. Fučkara, doktora nekadašnje Cibone, koji je znao uz kavu reći: „Penzići trebaju imati dva slova H – hobi i honorar!“ Nažalost,  sada ga viđam na Trešnjevačkom trgu kako usporeno hoda, bolestan je…

Ovaj, već protekli, tjedan bio mi je dosta naporan, navaili iz nove tvrtke Eurofinsa širom Europe, primjerice: Hamburga, Dortmunda, Beča, Varšave, Bratislave, svi traže odgovore na to kako im roba mora biti deklarirana, koja je procedura kod upisa u Registar neke vrste hrane pri Ministarstvu poljoprivrede ili Ministarstvu zdravstva itd. Ipak sam sve to nekako riješio, pa sam danas ispisivao mjesečno izvješće o pruženim uslugama klijentima i fakturiranim iznosima.

Došao sam doma oko 13 sati, ručao, malo gledao što nam ima reći dr. Oz; tijelo me vuklo u horizontalu, ali odbio sam takvu „ponudu“ i radije se zaputio na Jarun, da ga obiđem. Vazda sam sretan kad ga“opašem“ jer znam da onda mogu govoriti o šetnji. Doduše, danas je bilo vjetrovito, i čim oblaci prekriju čarobno sunce, biva neugodno, hladunjavo. No labudovima, liskama i patkama ne smeta, oni se vesele, plivaju. Vrane pak još uvijek razbijaju orahe, pitam se gdje ih nađu, a nađu ih!

Po povratku malko prilegao, tek toliko da se tijelo opusti, zatim otišao u banku podići nešto „love“, vikendom se više kupuje, troši. Čim sam otvorio TV, evo koronavirusa na ekranu, pa sam odustao od tih i takvih informacija, koje mi nota bene smrde na politiku. Stoga mi se učinilo da je bolje bilo što napisati, nešto nalik dnevniku, nego uzimati informacije „zdravo za gotovo“!

Ante Šarac/Tomislavcity

Foto/Ilustarcija/cook-and-play.blogspot.com