Sponzorirani članak

 

Anđa Renić mlada je magistra povijesti i njemačkog jezika i književnosti. Kao odlična studentica studij je završila u Zadru, a 2017. g. boravila je i studirala u Beču kao stipendistica Bečkog sveučilišta. Planira upisati doktorski studij iz znanstvenog područja humanističkih znanosti.

Na nadolazećim izborima Anđa je kandidatkinja na Nezavisnoj listi Hrvatskih zvona za Skupštinu Hercegbosanske županije. S Anđom smo razgovarali o pogledu mladih na društvenu situaciju, njezinu boravku u Beču, razlozima ostanka u Tomislavgradu i budućim planovima.

Rijetki su mladi ljudi koji žele aktivno sudjelovati u društvenim procesima. Što je Vas motiviralo da uplovite u te vode?

– Moglo bi se reći da je moja odluka o aktivnom uključivanju u društvene procese i konkretnom djelovanju donesena još u srednjoškolskoj dobi. Kao osoba koja je iznimno osjetljiva na razne oblike patnje ljudi s margine društva uključila sam se u volonterski rad i pomagala kroz razne oblike djelovanja ovisnicima o drogama, djeci s problemima u razvoju, napuštenoj djeci i slično. U tom radu sam još kao tinejdžerka shvatila da je izvor patnje djece s kojom sam radila neodgovornost odraslih. Obećala sam sama sebi da ću kao odrasla osoba preuzeti odgovornost i koristiti sve svoje sposobnosti, znanje i iskustvo za dobrobit cjelokupnog društva. Uključivši se u inicijativu „40 dana za život” i u organizaciju Hoda za život, slušajući razna iskustva žena koje žele napraviti ili su već napravile abortus, zaključila sam da nije za jedan uništen život kriv isključivo pojedinac, već disfunkcija cjelokupnog državnog i općenito društvenog sustava, čiji sam i ja dio. Žmireći na kriminal, mito, korupciju, nepotizam svi mi (in)direktno guramo ljude na marginu društva ili pak preko granice, negdje u tuđinu. Želeći širem krugu ljudi ukazati na razne društvene probleme te ih potaknuti na razmišljanje i raspravu, uključila sam se u Maticu hrvatsku gdje sam s kolegama s fakulteta bila dio Mladeži Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Mi smo kao grupa radili svoj poseban godišnji plan djelovanja gdje smo preko javnih tribina, okruglih stolova, debata i predavanja ukazivali na političke, gospodarske, ekonomske, socijalne i druge društvene probleme. Naravno, bavili smo se i kulturnim, umjetničkim i humanitarnim radom, ali moj glavni interes su postali i ostali aktualni društveni problemi. Kao osoba koja se uvijek i svugdje izjašnjavala kao Hrvatica iz BiH, odlučila sam široj javnosti grada Zadra skrenuti pozornost na političku situaciju ili preciznije na političku likvidaciju moga naroda u BiH. Uz pomoć kolega organizirala sam i moderirala vrlo uspješnu tribinu pod nazivom „Daytonska ili građanska BiH. Jučer, danas, sutra.” koja je u lokalnim medijima izazvala razne reakcije i polemike. Vrativši se u Tomislavgrad, odlučila sam iskoristiti svoje do sada stečeno iskustvo i nastaviti borbu za bolju budućnost ljudi koji me okružuju, a posebno mladih ljudi i obitelji.

Zašto Hrvatska zvona?

– Tijekom godina mog društvenog djelovanja, imala sam ponude za učlanjivanje u razne političke stranke. Bila sam svjesna da bih u slučaju učlanjivanja u neku od vladajućih stranaka morala biti „podobna”, a na to sam uvijek gledala kao na neku vrstu ropstva: radi što ti je rečeno, šuti ako se ne slažeš, misli kako ti se kaže i zažmiri kad je potrebno. Vrativši se u Tomislavgrad i počevši raditi u prosvjeti, uočila sam da se događaju neke pozitivne promjene u školstvu zahvaljujući našoj ministrici Gordani Nakić. Vidjevši na njezinu primjeru da se i ovdje može uz predan rad, odgovornost i dosljednost napraviti nešto za opću dobrobit, odlučila sam se priključiti mladoj, sposobnoj i entuzijastičnoj ekipi koja kao ni ja nije podobna misliti i raditi onako kako joj je netko naložio, već djelovati u skladu sa svojom savješću za opće dobro.

U uvodnom dijelu spomenuli smo Vaš boravak u Beču. Koliko Vam je to značilo u osobnom i profesionalnom razvoju?

– Bečko sveučilište je mjesto gdje studiraju najbolji studenti iz različitih dijelova svijeta. Stekavši prijatelje različitih svjetonazora, običaja i kulture općenito na osobnoj razini sam naučila više cijeniti i prihvaćati različitosti shvaćajući ih kao bogatstvo. Sustav obrazovanja u Austriji je potpuno drugačiji od našega. Tamo sam prvi put tijekom svog obrazovanja vidjela kako funkcionira sustav koji uistinu osposobljava za rad i koji je postavljen tako da studenti moraju učiti kako primijeniti svoja znanja u praksi. Kod studenata se potencira razvoj argumentirane kreativnosti, što znači da se na postavljeni problem gleda iz različitih perspektiva, a do rješenja se dolazi na razne kreativne načine koji moraju počivati na uvjerljivoj argumentaciji. Naravno, takav modus operandi se može primijeniti ne samo u znanstvenom radu već i u životu općenito.

Budući da se krećete u krugovima mladih ljudi, kako oni gledaju na našu društvenu stvarnost? Vjeruju li u bolje sutra i jesu li svjesni da sami mogu biti pokretačka snaga?

– Moram priznati da, nažalost, nigdje nisam vidjela ovoliko pesimizma kod mladih ljudi kao ovdje. Nepovjerenje koje gaje prema svim društvenim i političkim strukturama je upravo glavna kočnica njihova aktivnog uključivanja u društvene procese. Većina njih svoju budućnost vidi negdje na zapadu gdje se nadaju da će njihov rad i sposobnosti biti cijenjeni. Ovdje se jednostavno osjećaju izigrani. Većina političara priča u predizbornim kampanjama o korupciji i nepotizmu u državnim institucijama. No, realno, veći problem pri zapošljavanju i radu mladih ljudi predstavljaju privatne tvrtke koje se često ne drže zakona o radu: ako su uopće prijavljeni, radnici su prijavljeni na minimalac, ostatak dogovorenog novca često ne dobiju, prekovremeni sati im nisu plaćeni, nemaju de facto godišnji odmor, ako odu na bolovanje, poslodavac ih ucjenjuje da ipak dođu i bolesni na posao. Naravno da je korupcija unutar državnih institucija omogućila gaženje zagarantiranih prava radnika. Smatram da ako želimo zadržati mlade ljude i vratiti im optimizam i vjeru u bolje sutra, moramo zaštititi prava radnika i naći mehanizme kojima ćemo prisiliti privatne tvrtke da poštuju zakon o radu. To je i u interesu tih istih tvrtki jer za nekoliko godina neće imati kome pružati svoje usluge, a kamoli radnike koji će im u tome pomoći.

Budući da imate međunarodno iskustvo i govorite njemački jezik, Vaša perspektiva vani nije upitna. Vi ste ipak izabrali živjeti u Tomislavgradu. Postoji li dugoročan plan?

– Kao što ste rekli u uvodu, namjeravam upisati doktorski studij. Moj glavni motiv za to, uz ljubav prema znanstvenom radu, svakako je i profesionalno usavršavanje. Djeca su naše jedino sigurno ulaganje od kojeg ćemo profitirati i želim im prenijeti što više svoga znanja, entuzijazma i radnih navika. To mogu postići samo ako budem radila na osobnom i profesionalnom usavršavanju. Također bih u budućnosti željela napraviti nešto za moj buškoblatski kraj i iskoristiti svoje znanje stranih jezika u promociji raznih vrsta turizma na ovom prostoru. Naravno, to je projekt koji je tek u začetku pa ne mogu reći puno više o tome, ali vjerujem da uz naporan rad i pravu ekipu možemo napraviti dobar posao.

Kao mlada i poduzetna djevojka, što biste poručili svim mladim ljudima? Zašto trebaju izići na izbore i glas dati kandidatima Hrvatskih zvona?

– Poručila bih im da ipak ima nade u našu zajedničku budućnost u ovoj predivnoj zemlji. Dragi prijatelji, potrebni ste nam da zajedničkim naporima stvorimo uvjete za normalan i dostojanstven život na našoj djedovini. Kandidati Hrvatskih zvona su u prošlom mandatu pokazali da se može izboriti za pozitivne promjene i opravdali su povjerenje svojih birača. Budimo svi dio vidljivih promjena.

 

 

 

 

Sponzorirani članak.