Zove se Amin Maalouf. Francusko-libanonski je pisac, ali i član ugledne Francuske akademije znanosti i umjetnosti koja broji svega četrdeset članova. Napisao je brojne iznimno čitane romane. Ipak, široj javnosti je poznatiji po povijesnim i političkim esejima. U knjizi Ubilački identiteti, koja je prevedena na čak pedeset jezika, upozorava na zlouporabu identiteta u svrhu nacionalističkih politika, unitarizama, terora većine te tlačenja manjine… Osim u toj knjizi Maalouf o ovim temama piše i u knjigama Poremećenost svijeta i Brodolom civilizacija.

Piše: Miroslav Vasilj, Hrvatski Medijski Servis

S obzirom da je njegova rodna domovina Libanon – konsocijacijska država u kojoj žive kršćani, suniti i šiiti, mnoge njegove poruke duboko se tiču BiH. Posebno važnim se čine ovih dana kada su intenzivirani razgovori oko donošenja pravednijeg izbornog zakona. Akademik upozorava na unitarističke težnje u pluralnim državama. Poziva na određene mehanizme kako bi se u takvim državama, dakle i u BiH, zaštitile zajednice koje su malobrojnije.

Objašnjava da je model u njegovoj rodnoj domovini dostojan poštovanja jer je svakoj zajednici osiguran određeni položaj umjesto da je sva vlast prepuštena jednoj od njih.

„Zavrjeđuje poštovanje i to što je smišljen sustav suptilne ravnoteže koja je pogodovala širenju sloboda i procvatu umjetnosti u regiji gdje prevladavaju države s jednom jedinom religijom, s jednom jedinom ideologijom, s jednom jedinom partijom, ili jednim jedinim jezikom… Iz svih ovih razloga i dalje tvrdim i tvrdit ću da libanonsko iskustvo, usprkos neuspjesima, ostaje u mojim očima mnogo časnije od ostalih iskustava na Bliskom istoku i drugdje, koja nisu dovela do građanskog rata, ili još nisu, ali koja su izgradila svoju relativnu stabilnost na represiji, tlačenju, podmuklom čišćenju i stvarnoj diskriminaciji…“

O izbornim zakonima u pluralnim državama Maalouf piše da kada je jedna manjina potlačena slobodno glasovanje po načelu jedan čovjek jedan glas je može još više potlačiti.

„Ako se izbori s općim pravom glasa mogu odvijati slobodno, ne odnoseći suviše nepravde, tim bolje; ako ne, treba smisliti neke ograde. Velike demokracije su tome pribjegle, u ovom ili onom trenutku. U Ujedinjenoj Kraljevini, u kojoj je glasovanje većine neprikosnoveno. Čim su odlučili riješiti problem katoličke manjine u Sjevernoj Irskoj, osmislili su različite načine glasovanja, koji nisu uzimali u obzir samo neumoljivi zakon broja. U Francuskoj je nedavno uveden za Korziku, gdje postoji specifičan problem, regionalni način glasovanja koji se razlikuje od glasovanja u ostatku zemlje. U SAD Rhode Island s milijun stanovnika, ima dva senatora, a trideset milijuna Kalifornijaca također ima dva senatora, što je kršenje zakona većine, kojem su pribjegli njegovi tvorci kako bi izbjegli da najveće države smrve najslabije“, pojašnjava francuski spisatelj.

Ovaj dobitnik brojnih nagrada među kojima je i Goncourt kao najveće francusko književno priznanje piše i o teroru većine u pluralnim državama.

„Kada neko stanovništvo postane većinsko u svojoj zemlji, ono ne postaje tolerantnije, već paradoksalno manje tolerantno. Kažem paradoksalno jer u načelu, ako želimo biti zajedno, to je zato da se ne moramo plašiti uzurpiranja naše imovine od rivalske skupine, stoga bi trebali biti spokojniji i velikodušniji kada postanemo izrazita većina. Nažalost, stvari se ne odvijaju tako.“

Francuski spisatelj za legitimitet kaže kako omogućuje narodima i pojedincima da prihvate autoritet neke institucije, personificiran ljudima i smatran nositeljima općeprihvaćene vrijednosti.

„Za svako ljudsko društvo, odsustvo legitimiteta je neki vid bestežinskog stanja koji remeti svačije ponašanje. Kada se ni jedan autoritet, ni jedna institucija, ni jedna osoba ne može osloniti na jedan realni moralni kredibilitet, kada ljudi stanu vjerovati da je svijet džungla gdje vlada zakon jačega, i gdje su svi udarci dopušteni, ne možemo da ne zastranimo ka tiraniji i kaosu.“

Posebno važnim smatra pravo na materinski jezik navodeći kako ništa nije opasnije od nastojanja da prekinemo pupčanu vrpcu koja veže čovjeka s njegovim jezikom. „Bitno je da se jasno utvrdi, bez najmanje dvosmislenosti, i da se neumorno nadzire pravo svakog čovjeka da sačuva svoj identitetski jezik i da se njime slobodno služi.“

Maaloufova promišljanja duboko se tiču BiH bilo da je riječ o tome da malobrojniji segmenti u pluralnim državama trebaju biti zaštićeni, o sustavu suptilne ravnoteže između različitih naroda, o izbornom zakonu i mehanizmima zaštite u izbornom procesu kako brojniji ne bi smrvili malobrojnije što je tema aktualnih pregovora, o teroru većine koja postaje netolerantna – veći dio bošnjačkih stranaka, o opasnostima nedostatka legitimiteta koji je danas kod nas prisutan u krnjem Predsjedništvu BiH, o opasnostima zatiranja prava na materinski jezik koji se u BiH ogleda u povlačenju vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka da Hrvati ne mogu imati javni RTV servis na materinskom jeziku, o neprestanom prebiranju po ratnim ranama iz prošlosti…

No je li francuski akademik svjestan da s ovakvim „retrogradnim“, „anakronim“ i „etno-nacionalističkim stavovima“ riskira da od Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića, Nermina Nikšića, Željka Komšića ili od pristalica njihove politike bude označen kao fašista. Ili da mu se zaprijeti da će se i prema njegovom Parizu u kojem danas živi okrenuti mitraljez kao prema Mostaru. Ili, pak, da mu se poruči ona antologijska tolerantna „mrš kući“./HMS/