Prije koji dan u “Noći vještica”, na smrt zgaženo 150 mladih života.
Na HRT o tome šute kao zaliveni, da ne bi, ne daj Bože, ljude odvratili od tog dražesnog bala vampira.
I uspjelo je.

Dan poslije seulske tragedije, u Zagrebu se – kažu očevici – ponovio isti scenarij samo na manjem uzorku i s mrvicu više sreće, te je tragedija za dlaku izbjegnuta.
Smišljeno se, naime, prodalo dvostruko više karata nego što to kapcitet dozvoljava.
Što reći?

Isti dan mrežama kruži snimka mladića kojeg je u smrt otjerala ponižavajuća, tajna snimka od strane jedne sitne duše željne izrugivanja – slatki napoj svih ušljivaca.
Bezazlenost, s jedne strane, nije mogla zamisliti da ga neki tamo jarac može prostački ismijavati dok glumi budućeg poslodavca.
S druge strane, nanjušila šuga skromnost nevještu duhu ovoga svijeta i eto ti veselja za strvinara koji se bolje osjeća kad dobije priliku ismijavati boljega od sebe.
Duhovna tupost nije kadra shvatiti da naivnost nije sinonim za glupost nego odlika krotkih, bezazlenih duša.

Noć vještica, po svemu sudeći, otegla se na cijelu godinu, pa i na cijelo stoljeće naglavačke okrenutih vrijednosti.
Kako inače razumjeti da je nedavno tamo neka balavica mučki ubila vlastitu baku jer joj se drznula savjetovati protiv alkohola, droge, bančenja… pa jednostavno odlučila slijediti primjer Raskoljnikova iz školske lektire – mučki ubiti “bezvrijednu babetinu” – ovaj put svoju vlastitu.
Za nju je Raskoljnikov mala beba i prava je šteta što se Dostojevski nije rodio malo kasnije da opiše jednu balavicu kadru učiniti nešto što je normalnu čovjeku strašno i izgovoriti.
Što reći?

Kad se dijete postavi kao glava obitelji: kad mu se sve dozvoli; kad ga se, ni kriva, ni dužna, štuje poput zlatnog teleta, ne čudi što više ništa pod milim Bogom nije sveto, pa ni rođena krv.

Ni vještice u “Noći vještica” ne bi mogle poželjeti bolje.

Granica između dobra i zla toliko se urušila da se gotovo više i ne opaža, baš kako je nečastivi i želio još od prvog Adamova grijeha.

Nada Beljan/Tomislavcity